SRĐ

— 420 —

tada nije bilo našlo onoga za kim će zakucati. Tako bi lagao sama sebe, pa bi se onda bacio v razne sanarije: prodstavjao bi sebi Maricu kao vijernu i jubaznu ženu, nežnu i'dobru majku. Na žalost čovjek mnogo saiia u svojoj dvadesetoj godini, u tridesetoj sjeda se cesto tih snova, a u četrdesetoj .... аћ, u četrdesetoj sana već o jednoj nepoznatoj i strašnoj stvari, ali ipak lijepoj o smrti. I svakoga dana u gradini, koja je s proleća bila opet oživjela, Marica i Ivo razgovarahu se dugo pod bademom, koji se bješe sav rascvjotao. On joj objašnavaše šta jo Jubav; lieue bi oči sijale, grudi joj se nadimale a obrazi ražarili. Ivo radostan primjećavaše sve to i nadaše se i bojemu. A kađ bi se opet na lienim usnama pojavio onaj cinički osmijeh i kad bi pokazala svoje šijaste bijele zube, liega bi podišli žmarci, pa bi joj stisnuo ruke, a ona bi naslonila, kao u zanosu, glavu na liegovo rame dodirujući mu lice lcosom. I on se preda sasvim svojoj sudbini, pa jednog dana bez okolišeiia s otvorenošću i iskrenošću svoje čestite duše roče gosparu Lukši, kad su završili prcgled računa, da on 1 ubi Maricu i da bi se rado поше vjenčao, ako g. Lukša dade svoj pristanak. Gospar Lukša sruši se prenoražen na stolicu ispred koje stajaše, dok mu je Ivo govorio, pa razgoračivši oči reče: — Zar Vi da se oženite Maricom! Te riječi ujedoše Iv r a za srce; ah, ta on siromah nijo ni poinišlao u svome zanosu na razliku porijekla, na razliku iniana, na društvene obzire, na vlasteoski ponos! Nijesu mu ni na uin padale te nesavladlive prepone. — Zar Vi da se oženite Maricom! — Mislite li vajda, gosparu, da ja Maricu ne bih mogao usrcćiti ? — Ne, ne to; ali, ali . . . Marica — Da, da razumijom, Marica nije moj par. Sta bi kazao svijot! Л vlastela? Nema sumno, oni koji se nose u zlatnim nosilima imaju i zlatno srce! Ono im na minut više puta kuca nego nama pučanima. Nih drugo sunce obasjava, a ne ono što obasjava nas, prost svijet. Ha, ha. Žalosno jo društvo, komc je lozinka podjela na kaste, nemu prijeti skora propast. Covjek treba da se ponosi svojiin umom, svojim imenom, svojim dje-