SRĐ

PAD REPUBLIKE DUBROVACKE

91

sa velikim narodima, a među malim nema onoga, koji bi se mogao takmiti s njom. Ako ponosno ja kao Dubrovcanin ovdje tu istinu tvrdim, nije nikakva preuzetnost ni pretjeranost, koja me na to nuka, nego mnogobrojne sjene naših besmrtnika, što u ovom trenu lebde vrh nas u našem bistrom zraku pod blagim nebom, koji nam se nad zavičajem smije. To mi daje povoda, da podignem smjelo moju sijedu glavu, te, kao predstavnik starog Dubrovnika, pozovem Vas da se svi skupa poklonimo velikim mrtvim našim, kojim smo čas prije u historičkom templu Svetog Vlaha spjevali opijelo. Sveti Vlaho ! ? To samo ime kakva cuvstva, koje uspomene ne budi u nama? Sva povjest naša s njim je spojena tako, da, kad bi ga se odstranilo, što nije moguće, nastala bi neizmjerna, nedopunjiva praznina. Za cijelo doba repubhke, dok je duh preuzetnosti tjerao oce naše na sve strane poznatoga svijeta, svukud, gdje su dopirale dubrovačke plavi, stijeg Svetog Vlaha ponosito se vio; tako da je on postao legendarni simbol naše prošlosti i naše propale samostalnosti. Kratkoća mi vremena ne dopušta, da se upustim u pojedinosti i iznosim imena onih, koji su ime Dubrovnika podigli do one neobične visočine, kojoj se danas divi vas slovenski svijet. To ime prodire i preko granica Slovenstva, nadasve u bližnju nam Italiju.... Italiju, kojoj mi, opojeni duhom slobode, iskreno žudimo . da ostane jedna i velika, te poštujuć spram drugim ona ista načela, iz kojih je nje jedinstvo niklo i koja su je slobodi privela, ne zaboravi nikada, da povjest toli za velike, koli za male narode, nema nego jednu samu mjeru, po kojoj im sudi, te sve što toj mjeri ne odgovara, nije drugo nego nedosljednost i nepravda; kad i kad zulum, kako nam svjedoče stari i suvremeni događaji na ovom našem jugu. Spominjem navlaš Italiju, jer ipak bi mi Dubrovčani počinili veliku nepravdu, kad ne bismo priznali blagi upliv talijanske kulture u prošlosti, kako i onaj, što bar donekle i danas vrši kod nas, kad nas štiti od neugodnih nasrtaja i pohlepa svake vrste.