SRĐ

92

СРЂ. — ŠRĐ.

Ne bih moj današnji zadatak ispunio vjerno, lcad u ovom trenutku ne bih vas sjetio na ulogu, što je naš grad, dosljedan 'starim predajama, igrao u posljednje ovo doba, kad se je u drugoj poli prošloga vijeka narodni pokret pojavio, da ucijepi neki novi duh u utrnute žile staroj Evropi. To sam osobito dužan, jer mu je ta uloga, koja nije ništa drugo nego plemeniti izljev i prirodna posljedica velikih patriotskih primjera, što je naš grad baštinio od svojih pređa, podigla stari ugled u eijelom Slovenstvu, a osobito kod bližnje nam braće Srba i Hrvata. Stalan, da se stara vremena, kad je sam sebi krojio svoju sreću, povratiti ne će, te svijestan, da ga dužnost zove, da se pokloni zahtjevima novijeh zemana, Dubrovnik je podigao prvi narodnu zastavu na ovom našem kraju, te i danas, uzdržavajuć odlično mjesto u narodnoni kolu, primjeroni ) riječi prednjači narodu, uvjeren duboko: ,,da Slavjanin bez slavjanskog kruha, ..uvijek gladan siromali oe biti, „tuđi hljebac malo kog nasiti". Nego vrijeme izmice; ostavimo za to žive, da se sa svojom sudbinom bore, a pređimo k mrtvim, da čujemo, što nam oni kažu. Svratimo našu misao na ono, što se zgađalo ovdje u ovom našem gradu u ovaj isti dan sto godina nazad, jer smo se za to osobito okupili. Bilo je na zapadu sunce, kad na 27. maja 1806. neugodni zveket oružja, trubalja i tambura bolno odjeknu kraj mirnog ovog grad, te, dok je crkveno zvono pozdravljalo dan, što umire, pozdravljalo je i umiruću slobodu starog Dubrovnika. Kobni onaj čovjek, koji se igrao sa samim krunama starih vladara, te po svojoj volji jednim ih otimao, a drugim darivao, stare države ukidao, stvarao nove, bio je već odlučio i o sudbini Dubrovnika, te potezom svog gvozdenog pera odredio, da republike dubrovačke nestane. Uslijed te odluke Velikog Napoleona francuski general Lauriston stupi na dubrovačko tlo, sa strane od Stona, na 25. maja, a već na 27. pred večer, kako rekoh, sa malom četom od samih 800 vojnika bane pred naš grad.