SRĐ

178

СРЂ. — SRĐ,

sam želio da poslužim Vaše Veličaastvo, ali to ne ueinih ne što ne bih bio htio, jer to nijedan umjetnik ovdje. u Italiji ne bi bio propustio da učini, nego јег s drugijeh razloga nijesam mogao. Sada se nalazim star i za koji mjesec zaposlen stvarima pape Pagola, ali, ako mi poslije te zaposlenosti ostane koje vrijeme života, ono što sam za više vremena, kao što sam rekao, želio da učinim za Vaše Velieanstvo, nastojaću da izvršim, biva jednu stvar od mramora, jednu od bronza, jednu slikarsku. A ako smrt prekine ovu moju želju i uzmogne se tesati ili slikati u đrugom životu, ne ću pomanjkati od onamo, gdje se više ne stari.« A 1849, rnalo dana pred svoju smrt, Hokusai pisaše svojem prijatelju Takagi: »Kralj Ema (indijski bog smrti: Yama) ostario je i sprema se da se povuee od posala. U tu svrhu dao je sagraditi gracijozan dvorac i pozivlje me da odem tamo, da mu naslikam jedan kakimono. Stoga ću do nekoliko dana krenuti, noseći sa sobom svoje risarije. Na uglu ulice tamo dolje unajmiću kućicu, gdje ću biti srećan da te primim, kad te zgoda nanese da onuda prođeš.« Ova dva pisma, mutatis mutandis, među sobom mnogo nalikuju: u njima je isto vjerovanje u drugi život i ista vedrina ispred smrti, izražene istijem vrlo finijem humorom. Samo što, da u sebe nađemo takovijeh svojstava, treba da se popnemo do uzvišenog Michelangelovog vrha; dok su ona u Japanu rašireniji imetak: a to uslijed Buddhizma. I zbilja je prvi efekat Buddhizma taj, da diže svaki užas smrti, koja se smatra kao prost prijelaz u vjecnu palingenezu, koju određuju djela, Karma (japanski Ingiva). U Buddhizmu nema Boga, ne osvete, ne grijeha, ne milosti, ne providnosti: po tom nema omilija, ne jeremijada, ne zaklinjanja, ne molitava, ne prizivanja. Tražiti vlastito spasenje u drugoga, pomoću popova, žrtava, i ost. (receno je u IV. tomu djela Samyuttaкаткауо) jest »kao da se baci kamen u duboku vodu, i da dođe svijeta i da kleknu naokolo i da sklope ruke i plaču i mole : Ustani, dragi kamenu, isplivaj dragi kamenu, skoči na kraj, dragi kamenu; ali kamen ostaje na dnu.« Daleko od toga, Buddhizam ne vidi u životu do akcije i reakcije, i potpunu odgovornost, koju svako biće valja da ima za sama sebe i za svoja djela. To ga bitno razlikuje od Hrišćanstva.