SRĐ

JAPAN I BUDDHIZAM.

179

Ovu je razliku bio na neki пабга uočio Nietzsche, koji je, idući za svoj račun putevima prokreenijem od Schopenhauera, često puta zalutao i izgubio se u grmlju, ali je koji put pošao također malo dalje od Meštra, premda u nekom stanju gotovo somnambulizma, nemajući o tome jasnu probuđenu viziju. U § 20 svojega posljednjega djela, koje ostavi prekinuto, Der Antichrist, on pisaše: »Svojom osudom Hrišćanstva ne bih htio da budem učinio krivo jednoj srodnoj religiji, koja je takoder još znatnija brojem sljedbenika: Buddhizmu. Obedvije idu zajedno kao nihilistične religije, ali je jedna odijeljena od druge na veoma zamjeran način. Buddhizam je sto puta realisticniji od Hrišćanstva: on ima u sebi nasljedstvo da umije hladno i objektivno postaviti problem; on dolazi poslije stotina godina neprestanog filozofskog pokreta. Pojam ,Bog' već je dignut, kad on dolazi. Buddbizam je uprav jedina pozitivna religija, koju nam pokazuje povjest, također i u svojoj teoriji o saznanju. On više ne govori ,Bori se protiv grijeha', nego, sudcći pravedno realnost, ,Bori se protiv boli'. On je već prevazišao — to ga duboko razlikuje od Hrišćanstva — samoprijevaru pojmova morale; on stoji, rečeno u mojem jeziku, s one strane dobra i zla.« Put, kojijem ovdje ide Nietzsche, dobar je, ali se ni on na njemu nije mogao tisnuti mnogo daleko, jer mu bijahu još nepoznata velika buddhisticka djela, koja su ugledala svijet ovijeh posljednjijeh godina, poslije njegove umne i t.jelesne smrti. Ova nam djela jasno otkrivaju ono, što duboki genij Schopenhauerov bijaše već intuicijom vidio, i pomažu nam da shvatimo psihu japanskoga naroda, te je sada onako herojski ispred nas sijevnula na poljanama Mandžurije i na japanskom moru. Sa grandijoznom monotonijom Gotamove besjede ponavljaju, da je sve ono, što je u svijetu i u nama samijem, nepersistentno, bolno, promjenjivo, i da se stoga ima smatrati ne samo svijet, već i naše tijelo, naše sensacije, naše percepcije, naša svijest, sve se to ima smatrati, konformno istini, sa savršenom mudrošću, ovako- »To mi ne pripada, to nijesam ja, mene tu nema.« Kad je čovjek savršeno prožet ovom istinom, može se herojski ostaviti, „baciti ća", kako vele Japanci, tijelo i život i svijet, i biti stalni da se tijem čini vlastito dobro, vlastitu korist. Stalno,