SRĐ

1Z „NOVIJEH DUBROVACKIJEH BLEGIJA".

427

surovi Islam, nesregjene i tvrde melopeje, bez one tople raskoši što provijava kroz molitvu osvajača pod drugijem nebom, opojenijem miomirisom divljijeh carevića. Tamo na domu, trofeji humanizma, u prirodi, u spomenicima, u ljudima, odregjeni, skladni ritam ljubavi mora i djevojaka. Sad vidjeh sebe i Onu, koja tamo pod cempresima u Tri Crkve, zaboravljena i prezrena, trune, kako nekog večera prolažasmo u valsu, Ona sva u crljenu kako napast, dok se ova ista pjesma razlijegaše u orkestru, bono, lepršaj regbi sa prekomorskijeh talasa izmorene golubice. I sjetih se još veceri „ispod Lazara" na pragu kućice gdje mistično rastijahu lale, kad me kroz miomirisne šetnjice moljaše da je spasim od prodaje surovom prekomorcu. Ja joj poljubih ruku, i pognute joj glave šćah ispiti strasne usne i duboke oči, ali šušnjava čempresa kod pritvorenijeh vrata prepade nas. Mjesečina obasjavaše Grad. Na bedeme sniježnu bacaše koprenu. Prelijevaše se u srebru po zimnjem moru, nadimaše sjene kuća, rnaslina, poma, agava. Probijaše tajne znane šetnjice, diraše žute, visoke amarilise, istočne careviće i mnogošarne dalije. I rastadosmo se, protrnuti lahorom s pučine, ona k domu kod drevnoga manastira, ja k domu za Gospom . . . U sumraku začu se krik kao davljene zvijeri. Bješe li to vika pelikana na povratku s večernjega lova i pozdrav mu djece sred velikog, nepristupnog ševara ? I dok on predavaše možda kap za kapi svojoj djeci krv iz nakazne guše, u mom srcu sa pjesmom onijeh dubrovačkijeh noći propadaše kap za kapi moj život i slagaše se krvav na Nju, koja trune pod čempresima, na vidiku beskrajne pueine. II. Na Boninovu. Cvale su hridi. I one na putu i one strmoglave na moru. Po srijedi se prašna staza protezaše pod posljednijem tracima sunca, put Grada nevidljivoga.