SRĐ

428

СРЂ. — SRĐ.

Cvale su hridi. Vihojle pomaljahu glavice izraegju izgorjelijeh litica. Zute mješahu zlatom rigje ispržene stijene. One ljubičaste stajahu svecano kao biskupski plašti, a druge, bijele, šiljahu zamaman miris začugjene u svijet. Oko nijeme i zagonetne ploce, sa koje je neznana ruka izbrisala triumfalni natpis pješaka Revolucije, ruzmarin u cvijetu drugovaše sa posljednjijem suzama zlatne kapinike, a dvije agave raznošaliu k nebu fantasticni cvijet. Doli ispod puta iste se vihojle — modre, žute, bijele kao kolo Dantovijeh djevica — produžavahu k moru. Talasi nešto srodna imahu sa šarama njihovijem. Svaki primaše kao odsjev treperećijeh cvjetova i bližnjemu ga talasu predavaše. I tako sa Boninova krilata pjesma vihojla prohogjaše na more, a ovo je predavaše grebenima i pržini do dubina gdje tajanstvene trave rastu. Petka tamnjaše u plamenu zapada. Po vrsima bori propuštahu zlatnu prašinu sunca kao kroz vezivo gotskijeh balkona. Srp od dijomanta probadaše nježnu modrinu neba. Od jednom u sutonu mrtvačka progje pratnja. Teorija djevojčica, u bijelu, sa granama čempresa u ruci, progje izmegju mora i hridi. Sve su jednake bile. Samo jednu spazih, profila umbrijske madone, blijedu kao slonova kost. Samokosno zvono zabruji na mrtve. U dahu vihojla i rascvaćene mrče primirivaše se more i jednoličnijem ritmom pratijaše talase zvona u Tri Orkve i nekog dalekog, nestašnog u vali Gospe. Djevojačka pratnja progje. Nad mrtvima se megju čempresima smijahu busovi crljenijeh leandara. III. T arahanovna. (1774). Plavokosa, tanka, velikijeh tamnijeh oči, strangleda, pjegava po blijedom licu zagonetna žena dogje nekog dana u Grad. Pratijaše je litavski knez. Oko nje šaptahu neki strašno joj ime : „Unuka Velikoga Petra." Grospari stadoše da vijećaju. Zilavi Grad dvije godine drhtaše pred Katarinom, ali Grcima ne šćaše otvoriti vrata.