SRĐ

CRVENA VRPCA.

675

— Dobro, dobro, ja ću se ustrpjeti. — I uđoše u dvor. Dvije prijateljice nastaviše svoju šetnju. Katarina je izgledala kao mrtvac u kome nije niti jedne kaplje krvi, te se okrenu kneginji i slabim glasom progovori: —• Zar nije istina, da uvreda nije mogla biti veća ? — Bez sumnje. — A sada, nadostavi Katarina, vidjećeš što sam kadra da uradim. Teško se podajem srdžbi, ali je li me ona svladala, radi se o životu i smrti. — Nikud bolje! Na taj ćeš način ušutkati i tvoje neprijatelje, koji te smatrahu strašivicom, ili, da blago kažem, nepredmetnom i opreznom. — I treba da budemo oprezni, ako želimo uspjeti. Osveta je slađa i pouzdanija, što je dulje odgađamo i proučavamo. Ali sada mislimo na sebe. čujme, bi li se ti zauzela za moj odgovor njemu ? — Poslužiću te, odvrati kneginja. — A ti pođi u kasarnu; tamo ćeš naći mnogo prijatelja Gregorijevih. Pozdravi ih u moje ime ; otiđi zatim U Kazansku crkvu, pomoli se Bogu za mene, i udijeli zadužbinu siromasima. Evo ti novaca. — Kako ? ti imaš novaca, moja prijateljice, reče kneginja nekim veselim humorom. — Suti! odgovori Katarina, ogledajuć naokolo ; francuski poslanik .... — Sadržavala je među stranicama bilješke jedne Banke, odvrati Katarina. Markiz mi je pisao, da mu je poznato da želim ediciju sa biljeskama; da mi stoga šalje jednu o kojoj misli da će mi se svidjeti. Nikada nijesam citala Moliera onakim zanosom. — Vjerujem. A sad se rastavimo. Idem da izvršim tvoje naredbe. Do vidova ! II. Carica Elizabeta sjedala je u jednoj malenoj sobici, a na licu si joj mogao opaziti tragove teške boli i neke unutrnje borbe njena duha.