SRĐ

6

СРЂ. — SRĐ.

tako će se i njoj đogodit, i eto za što sam reko : bojim se da smo docna ! Nepovoljnu Perovu povijest slušao je Orsat podvitijeh ruku, uzmetnut na svome divaniću. Kad je dovrši ne makne životom, bijaše ganut. Stoga da bi potajao svoja cuvstva i dok bi se savladao zapre očima u nebo od sobe, кб da nešto mišljaše. U malo trena predobije onaj prvi mah ražalenja i otisnuvši se od naslona ponovi dva zadnja stiha Perove pjesmice, tobož kao da je o njoj mislio, i doda sam sobom: Hlapača je ... pa što za to ? Iz kala se vadi zlato . . . pak jačijem glasom: Ako ne će niko, hajaću ja! — I ja s vama! izusti se Pero kao nehotice. Sagleda ga Orsat od glave do pete, pak : — Sto ćeš ti ? — Pomoći vam hajati. — Kako ? — Lijepo. — Hm, ne razumijem te, sinko! — Ne razumijete me? Nijeste li rekli da ćete vi hajat za nju ? — Jesam, a pak ? — Kad ćete hajat, to u momu libru hoće rijeti da ćete nešto ucinit, a kad budete ciniti mogu vam i ja pripomoći. Orsat, sve to veće prisovjen Perovom otvorenosti, što šaljivo što zadovoljno odjavi: Dobro; no prije neg te uzmem za pomoćnika, reci mi čemu si vrijedan i dokle bih mogo da se pouzdamu te? Pero, pritakajući kažiprst desne ruke na svoje grudi s oduševljenjem: — To ja, lero dubrovački, čemu sam vrijedan i koliko pouzdan ? ! He, gosparu Orsate, prostite mi, vi ne poznate što može jedan pravi lero, kad se stavi. Kušajte me. U toliko znajte da sam ja do danas učinio mnogo za moje tužne susjede. Marijanu cuvam od noćnijeh napadaja Marka Turka; za to ušao sam u trag njegovu skitanju, znam đe mu je pećina, kad i kako u nju se uvlaci i kad je u njoj. Za Jelu učinio sam što sam mogo, kako sam vam pripovidio; suviše, jeda bi odbio od kuće onoga gospodičića, dva tri put zatjero sam ga kamenjem,