SRĐ

ĐENEVRIJA.

51

S tom ođređom onog' malo prije spomenutog večera Marijana šijnei nečije košulje bijaše zametla razgovor sa sestrom, koja je kod nje siđjela i vezla slova na urađeno platno. Medu njima je trpezica sa svijećom. Marijana svaki eas pregnula bi se malo na stranu, da vidi sestru u obraz, er blištajuei plamen branio joj je da jA inaeije vidi. .Jele na svaku desetu rijed odgovorila bi jednu, i to silom. Marijana s nabreknutijem sreem ne zna kako ee udariti, vee joj se ruka potresuje i ne daje joj se udjesti u ig-licu, glas joj podigrava, suši se jezik od muke. ,Jele sjelila se neeesa, te položivši platno na skut prekrsti ruke vrh njega i zagleda se u sestru. Stade nekoliko muka, pak Marijana bez zavojica pravo pravo na ono, što je sumnjila, prekine muk govoreei ustresenijem glasoin : Sest.ro moja mila i jedina, što sam ti učinila da si taka sa rnnom 1 Reci mi, Ле1е moja, što ti jeV Ла te vidim da gineš svaki dan to veee; s nemoći to nije, ima biti sve drugo što te vrši.... Otkrij se tvojoj Marijani, znaš da sam ti ja i sestra i majka i sve . . . Ala, Ле1е draga, što je da je, reci, ne taji mi; veee neka znani barem kojom smrti mreš ... Dalje joj ne đadu suze. Ле1е ni rijeei, nego obori u plae i pokrije obraz objema rukama. Nakon malo Marijana ee ozbiljno ; Veeeraske plac ne služi, trijeba je da zineš, рак bilo što bilo. Ла već ne mogu ovako, uzG mi je u prsima': ili će me zadušit, ili ću na eas puknuti, ako još uzmuciš.. . Govori, tužnice, govori.. . ja već sumnjim na nešto ... ali kako da izustim rijec strahovitu ... ne .. . još ufam .. . Tisne se Ле1е sa stocića, padejoj platno sa skuta, pogazi ga, svije sestri ruke oko vrata, prisloni joj usta na ulio, i da se ištom razumije šapne : Privario me je . . . u bremenu sam!... Srce, lcoje iskreno i zaneseno ljubi, ne može poclnijeti da ona zamjera, koju je obožavalo, zamjera, nad kojom divniju, nježniju, miliju sebi nije naliodilo, bude mu na jedan čas isčeznuti i pretvoriti se u zamjeru žalostivu, plačnu, da ne rečem mrsku. Tako srce, premda vidi da već zamjera, njegove Ijubavi nije kakva bijaše, ipak kopa opeta iz naj dubljega svoga neko čuvstvo, koje ne zna, je li ostatak prvijeh milijeh utisaka ili početak žalosnijeh i ježivijeh, je li bojaz ili ufanje, pak se za nj hvata i drži кб utopljenjak za ulomak rasprskana broda, da ne