SRĐ

IZ MOJE LOVAČKE TORBE

103

triska more, kako ga kada ćeif pođuzme, a sjuga se ispružila ravnica na kilometre i vijugom vijuga ko bjelouška zmija, kad će preko puta pa u bušcić i u ziđ. Za selo se, taman za okrajne kuće, sašio gust gajac kljena, brijesta, česmine, a i pokoja se, neka obrijetko, prikukuvižila i gušava i niska smrječ; zar je tamo zejo posl6 i u nje namjerno konaćište i zaklonište unajmio. Bratac selu ljubi, pa gajac cikom uza se ugledč i njezinih se usna dotako, a zovu je „kitna" livada. Ali utuvi i ne pometi se odmah s prvih, da moja nije, jer da je, vjero moja, gazdom bih se ja prozvo, a tamo ti i bene i suhe šljive, neka se drugi oko njih obliziva. Pusto se tu, brale moj, o kosidbi sijeno povali, a kako i ne ćeš, kad se milosrđe Božje zar u svakoj i punom pregršću na nju ogledalo, jer gazda, snažan kesom, snažno je i obilatom na đubru pita, a okolni je potoci i o ilijštaku natopom vodenim poje i umivaju. Nu studeno je meni i od muke mi suze na oči vrcaju, a dušu mi oblegla misao, što će se ovo i kako će se kraj kraja dobavati. Kad spomenuh gajac i livadu, zakon brekti, pravda zjaje, neka se znade, da je ona kvvavo ra^bojište, tu će se vidjeti, ko je Janko, ko li je Milanko, kome li će s dlana ptić odlećeti, a gajac su ljuta ždrijela, na koja će dušmanin banuti i snagu sasuti. Netorn sunce za goru, u to se i bena alali sa svojim skromnim zatišjem u gaju, nagne na livadu, što bi ti dlanom o dlan, zadre kljunom u vlažnu pupu crne zemlje, da izbire i srče osoku i slasnu hranu. Na prve i isprvice nije ona spredljiva, već bez rđavih nakana, bezazlena, ko su joj i kućne vrleti i gore, gdje je i požela i obrla, prostrana na pitomosti, usigurnom drži, da će i nju docigla ruka pomilovati. — Aa, namjerila se na samilosrdne samaritance, na me i na Jakova, a da mi je pred očima i ćaćina kapa, ni nje ne bi upitao, otkuda je, već bih je pogladio i iz lijeve i iz desne, a tamo ću ti štediti benu, kad me sa nje i useknuše večeras jadi i žalosti! Cikom uz kraj do livade izdigne se čador od palja i od draee, tu se poda nj zguriš; ako si oran, govori gladan o postu, ali ti je ovdje red, htio, ne htio, nategnuti pušku, nadvij je nad oko i tu predi кб mačka nad miševljim buščićem. Netom se bena navi, k zemlji savi i u tusnicu kljun zavi, ostavi se, niti tu broji do tri, već a — je li sastavila? — evala til Ajde po