SRĐ

104

СРЂ. SRĐ.

nju. Omiljaš li se, da ćeš se pi'ije useknuti, ja ćeš u prste h'aknuti, ne će li se raškrabiti, da ih barem možeš u kokicu skupiti, bolje bi ti bilo, da si osto kod kuće i kračuno svjetlo, a ja sam to tako mogao kod kuće korak г-а korakom po prostranim odajama Bogu se dobrome u krunicu moliti, jer ovdje, neka ga ni ne vrijeđam, valaj mu ni slova ne prinosim, kad ne mislim već o krvarini. Ne pomaže tu ni cetri ni šest, jer je H te ona oćutila, s puta te i pozdravila i logu promijenila, a ti izđigni podlamen nad oci, da se osiguraš, koliko ti se prsta može zgodno na nosu porazmjestiti. Dok to obaviš, ali stoj na pomnji, jer je nos u svakoj važan faktor osobito u modernome ocvalome svijetu, svrati se trenom k meni, da ti kažem, kako mene bena obdari provrćenom bukarom. Tištim ja, nema hvajde ni kutkamo, a da ti je počelo od leda i u krstima pucati, to ti kaži Musi Keseđiji, smilit će inu se na te. Ruke i jesu i nijesu ruke, ako nijesu dva kljenova drška za sjekiru; moje usigurno nijesu, jer gola cijev puške, a one, obagavilo je to i ukočenilo se. — Na, zvr, prh. . . bena je, pred nosom ti je i mogo bi joj i soli po repu posuti. Da ću odapeti i sastaviti. Cime? Prsti ko mazija, niti bi se u uzvarenoj kotluši raskopnili, a što ja u svoje godine znadem, evo je ovo: puška se izmače i osklize iz ruku, padne i šušnu o čador; a bena? ... Ej, gdje si, diko, gdje si, Liko !... ode ona. a da pri katastrofi bude i šale, još će na odlasku otresti kratkim repom, ko da barjakom pozdravnim pozdravlja silenoga pašu, ali mu se u ruke ne da. Izvukoh se iz šatora ko ciganin iz začađalog čardaka, kad će libimice, usred mračne noći, ugnati ono glađnog kljuseta u tuđi strnokos, i savijem ruke u kolač, pa ovuda sam i od kuće pošo a... Puško moja, gdje bila da bila, Nek te_ noćas čuva bijela vila. — A što bi od Jakova? Upitaj ga, a ako ti ne kaže po istini on, kazaće ti poljar, jer ako laže koza, ne laže rep. Iza mrke noći eto bijela dana, kako svuda po svijetu, tako to i kod nas, pa u selu svak za svojim poslom : ko u drva^ ko za blagom, a naš ti seljanski poljar iz polja i o ramenu mu tri dvocjeve zjaju. Sto će mu, Bože, da je znati, toliki jarak; ta u gori su vuci, a uz vatru, jer i njih pomete,