SRĐ

ОЦЈЕНЕ И ПРИКАЗИ. — OOJENE I PRIKAZI.

237

Momentima potresanja obiluje svaka stranica „Liečnikovih zapisaka". Svaka riječ, svaka izreka, svaka pojedina stavka govori o пебет što je veliko, značajno i duboko. Citajuć ih, svaki čas staneš, razmišljaš i ne možeš so načuditi srcu, ljubavi auktorovu a s druge strane ne možeš da pojmiš zlobu ljudsku, krvništvo i nepravdu. Duša ti zbori: „Ој krvniče kamatni oštar li je bodež tvoj!" Slušajmo samo jadikovanje auktorovo: „Јаdna moja čeljadi, tužna naša Zagoro . . . i kabanice vam odnesoše rad liarača, dok vjetar brije, kao da vas gole i bose, gladne i žedne na megdan zove. Ona piramida bijeljaca, kabanica, kumparana i dronjaka, što vam s golili pleća odnesoše, jer ste krivi, što ste živi, ona piramida puna je drhtaja, leda, uzdaha i suza. Više govori nego li sve piramide egipatske. Ona je podignuta od svjedoka siromaštva vašega, ona je spomenik vašeg jada, koji dira oštrije, nego li munja, otrovnije nego li zmija ! Ništa nemam za vas, no tople krvi u grudima i ovu desnicu, kojom bih naj rađe spalio vaše krvnike na onoj piramidi, da oi i oćute toplo, kad je vama zima. Oli, da vam nije tako hladno, — oh da mi vas je ugrijati, pa da planete ondje, gdje vas podžižu. Ali vi ste janjci ustrpljivi i vjerne krotke ovce; ali čuvajte se zvjeradi. Godina je gladna, a zima crna, čuvajte se vukova, da vam kožu ne oderu i zadnju kap krvi ne popiju." Ovakim uzdisajima i teškim prizorima obiluju „Zapisci". Oni su gorka jeremijada nad Zagorom. Potresen, pada pisac, kadikad u očaj, klone, jer „пета ni sjenke nade, da će po ovim stranama novi život proklijati.... Sunce će sjati cijelom svijetu, samo nama ne će..." А1 ojačan višim poticajem, vjerujućutajnu silu, koja ravna državam i narodima, i u ljudska srca, zove: ,,U pomoć!.." — „Spasavajmo ih, vrijeme je skrajnje, kobni su ovo časovi, poginuće sve, bićemo sami, pa će i nas osamljene vatreni život susjeda proždrijeti.... Nama ostaje vremena, da se koljemo među sobom i dokažemo, ko je bolji, ko li plemenitiji. Svi smo jednaki, tromi i lijeni, neradišni i bezbrižni. Gledajmo što radi život oko nas, pa crvenimo stidom. — ... Obustavimo pjesme i sipljimo rad ! Dvorimo slabe, da i mi ne poginemo ! Ostavimo more, pa bježimo u Zagoru, tamo je potop !..