SRĐ

РJESNIKOVA TAJNA.

Napisao A. Fogazzaro preveo M. Grgurić. IV. One noći ne sklopih oči, a sutridan uđoh naj prvi u dvornicu blizu blagovaonice, gdje su Englezi običavali između 7. i 9. doći da piju бај. Kroz noć bila mi se pojavila sumnja da ne bi onaj slatki glas bio njeke gospođe što sam vidio prvi put dan prije, i koja bijaše došla na ručak zajedno s gospođom što je mirisala ružom. Ova dođe da pije бај sama, okolo 8 sahata i рб. Malo za tim uđe njeko kroz vrata, kojima sam ja obraćao leđa, i pozdravi je. Bijaše glas njezin. Do onog časa bio sam u velike uznemiren; svaki korak što bih čuo, moje bi srce zatrepetalo. Njezin me je glas umirio odmah, kao led kad stisne vodu. Sve je u meni umuklo; osjetih se miran, ali bez ikakva drugog osjećaja, do onog sadanjeg časa. Netom dođe, sjedne pred svoju prijateljicu. Vidjet je, bio bih rekao da joj je dvadesest i pet godina, bijaše visoka struka, plavokosa, imala njeki flni, nježni izraz, dva oka mirna, kao kratkovidna, koje nalikovahu njezinu glasu, blagu ali malo promuklu, s njekim dubokim izrazom razuma; ruka bijela i malena i ona je imala jednaki izraz. Udario mi je u oči zlatan prost prsten na prstenjaku lijeve ruke. Ona me i ne pogleda, već se stade razgovarati s drugom gospođom. Divno se je ona osmjehivala, a kad bi se osmjehivala, bila je to miloglasna nježna muzika! Razumjeh da je raspitivala o njekoj nesreći, koja se bijaše dogodila one noći na jezeru. Ja sam bijah o stvari obaviješten. Bila je uprav poslije ponoći pukla bijesna oluja, a jedan je comball, krcat pržine, potonuo s nesretnim brodarima. Prihvatih onu zgodu i uzeh kazivati engleski kako se nesreća dogodila. Ona me po-