SRĐ

PJESNIKOVA TAJNA

437

gleda ша1ко zacuđena, odvrati mi koju riječ naj čiščom talijanštinom, ^ako malo me ponizujući; zahvali mi lakim kretom glave, ozbiljnim i blagim pogleđom; pak nastavi govor sa svojom prijateljicom. Tada izidoh, radostan s onog pogleda; ali ipak ne bez njeke mučne bojazni i njeke nove dvoumice. činilo mi se kao da je već ljubim, a da ona ne nalikuje nikakvoj drugoj ženi; da njezina Ijepota, skoro drugijema skrivena, imala bi biti njekako osobita i cudna za ljubovnika; a da je i duša njezina zastrta njekom koprenom, njekom tajnom. Bijaše li ona slobodna? bi li me mogla ljubiti"? Ovo bijaše nova dvoumica, nova muka. Dogodilo mi se, kao kada snivam umjetnički sastavak, te se u nj zaljubim u misli; a pak kada sam s perom u ruci, i bijelim listom pred sobom, hvata me tisuća sumnja i srce mi klone. Vidjeh je kasnije pod mađjalima; bijaše sama i čitaše. Ja, na dva koraka od nje, gledah izvrsnim durbinom hotela sada kule na svojoj liti, sad mjestanca u dolini, sada parni brod, skoro nepomičan sred zelenila vode, sada grad Lugano, u kojemu se mogahu mal da ne vidjeti osobe na quaisima. Gledao sam sve to, jedino da budem blizu nje, misleći uvijek kako bih joj mogao govoriti. Ona zaklopi za jedan čas knjigu. Tad joj se ponudih, ali ovaj put talijanski, da ću joj pokazati mjesto gdje je utonula ona lađa krcata pržine. Prihvati vrlo ljubezno ponudu, te položi knjigu, digne se i dođe do prislona, koji je oivičio (zarubljivao) bastiju, okruženu madjalima. Opazih da joj korak bijaše malo nestalan; lijeva noga kao malo zatrnula. Valja da i lijeva mišica nije imala snage kao desna. Na jedan mah osjetih da mi je srcu lakše i mekše radi toga; a ne ću da potražim zašto me to nekako obeseli nadom. Ona shvati odmah da ja poznavah mjesta, te me stala zapitkivati za imena mjestija i brda, kad joj sobar h6tela dođe kazati: — Gospodin vas želi odmali. Prenuh se. Na njezinu licu prođe, a preko njezine volje, prolazna neka sjena nezadovoljstva; pa kad se tomu dosjeti, trenutno rumenilo. Izvine se udvornom besjedom i ode; te mene ostavi sretnijeg i ganutijeg nego li bih mogao kazati. Gospodin! Ko bijaše ovaj gospodin? Nešto neodredivo u vidu, u