SRĐ

488

СРЂ. - SBĐ.

đržanju; prsten, naušnice s briljantima, sve mi je ostavljalo malo nade da je ona slobodna. N Bijaše zaboravila svoju knjigu, Leopardove pjesme, što me u velike začudi. Na prvoj stranici bijaše napisano koso ovo ime: Violet Yves. Nadah se da će se povratiti, ali nasuprot dođe sobar da uzme knjigu. Od njega saznah da je gospođa došla, ima osam dana, s mužem, a da se je ovaj odmah razbolio. Sada mu je bilo nešto bolje. I ako sam se nadao ovoj riječi „muž", ta me rijec žalostivo kosne. Prođe me volja i snaga da mu upravim druge upite. Bio sam uvjeren, u svojoj vrućoj mašti, da gospođa Yves nije srećna. Njezina udiljna ljubeznost prama meni; naslada skoro očigledna, s kojom se bijaše sa mnom zadržala, kazivaliu mi da ne bijaše zaljubljena ni u koga. To je njekako blažilo moju ogorčenost. Bio bih rada znati kakav je ovaj muž i koliko mu je godina, ali se cuvali da to raspitam, ne toliko s bojazni da se ne izdadem, koliko jer mi se činilo, s ovakim pitanjima, da bi nju uvrijedio, a sebe ponizio. Ona ne sađe na ručak. U večer bilo je muzike u dvornici. Ulazio sam i izlazio svaki čas iz dvornice, nadajući se da će bahnuti. Ne dođe; okolo 10 sahata odoh tužan sjesti ispod madjala. Noć bijaše divna, a mjesec koji se pomaljao nama iza leđa, ostavljao je u sjeni, nas i nizbrdicu strmu do dna, i dio jezera; preko jezera, sve od vode do neba, od bližnjih rta na istoku, do udaljenih snijegova na zapadu, sjala je srebrena mjesečina. Približih se prislonu uzdišući. — Prekrasno li je! Izmakne mi usklik čuđenja. Gospođa Yves bijaše progovorila one riječi, malo koračaja dalje od mene. — Vi? — rekoh. Valjda je u mom glasu bilo više, puno više, izraza nego u mojim riječima. Ona ne odgovori. — Ovdje je odviše lijepo — nadodah. — Skoro udi čovjeku. Ona ne odgovori ni na ove riječi. — Jutros — reče — htjela sam vas pitati za ime one liti, ondje prama nama, koja mi je toliko mila. — Ne znam — rekoh. — Ne vjerujem da ima kakvo ime.