SRĐ

SLIKAR VLAHO BUKOVAC. (Кгај)

Piše A. Vučetić.

II. Kad smo posmatrali našeg Bukovca kao portretistu, red nam je sad da ističući njegov pravac u slikarstvu kažemo o njemu nešto i kao slikaru komponisti. Već iz njegovih portreta jako izbija živoća i prirodnost boje, lakoća u kretnji i živa istina cjeline, bez ikakvog šablonskog pravila ili manijerizma. Ova vrlina navađa posmatraoca njegovih slika da ih u svojoj pameti isporedi s onim kukavnim proizvodima tako zvanih secesionista, gdje je primljeno sve samo ne ono što je istinito, gdje se dakle vidi u prvom redu nepravilnost nacrta nakaženih i isušenih tjelesa u zelenoj mrtvačkoj boji, gdje se pojavljuju prećerane i neizvjesne forme i nemoguće crte, koje se samo za loše karikature mogu upotrebiti, gdje se prolijeva ljubica i modrilo na sve strane, tako da ti se zavrti mozak kao pjancu, ili gdje neizvjesnost boja ostavlja predmete u gustoj magli. Pravo je imao car njemački Vilim, kad je korio ovaku umjetnost, koja se raskotila kao zla trava između Nijemaca, ma i da kadgod „zabumbiža" 1 na svoj naćin, kao tu skoro, kad je ono u Vestfaliji kazao da će „njemački narod biti granitni blok, na kojemu će gospodin Bog dalje graditi kulturni napredak". Pravo je imao on što je korio, i pravo ima svak ko osuđuje taku umjetnost; ali pravo nemadu oni što ovake nakaze, ovo umjetničko, da tako rečem, neznanje zovu secesijom. Prava je secesija (— iseljavanje) nešto drugo, nešto dobro. Prvu su secesiju u političko-društvenom životu, ne u slikarstvu, učinili rimski plebejci, kad se, ne mogući dalje podnositi formule patrijciske nepravde iseliše iz Rima na Sveto brdo, da se ne

1 Dubrovačka pučka kovanica, koja bi bukvalno znafiila : baciti bumbu ; ali figurativno znači : kazati neSto pretjerano.