SRĐ

1066

СРЂ — SRĐ

rađila: Kolorisala je štampano cvijeće na finoj koži za jedan dućan u glavnoj ulici. Trudan posao, koji se plaća po tucetu, ali koji imađaše tu prednost, što ga je mogla raditi noću, sjedeći i bdijući kraj majćine postelje. S proljeća se majka malo oporavila; trebaše joj svježeg uzduha, te ju je morala eešće u šetnju voditi. Jedne nedjelje po podne odu one tramvajem do Fridrichsheima. Kad su sišli, bijaše se baš na jednom uglu iskupilo mnoštvo svijeta oko već poznatih zelenih kola, koja su imala odvesti jednog zločinca uhvaćenog na djelu. Dora pogleda onamo : od više oružnika okružen mlad ćovjek sa podivljalim izgledom i njoj dobro poznatim mršavim licem uđe u kola, te pogleda drsko po skupu. Ona osjeti kako joj se u žilama sva krv sledila; cio joj se svijet u prestrašenim očima poče okretati. „То je jedan od onih pravih!" — гебе jedan radnik smijući se, kad su kola pošla. Starica radoznalo zastane : „Kobito, Dorice, mogao biti?" „Та... jedan lupež" — reče preko ramena radmk kad ču staričino pitanje. „Hajdmo ođavle, шајко !" šaptaše Dora sa naprezanjem, i posljednjim ostatkom svoje pribranosti povuče staricu za sobom. U šetalištu pade djevojče skoro onesviješteno na klupu. „Za ime božje, Doro, šta ti je ? Je li ti rđavo ?" viknu starica ustravljeno, te sjede uz nju i nježno je zagrli. „Ništa, majko, prošlo je već!" reče tiho djevojče. „Bilo je vruće u tramvaju." Neko su vrijeme sjedale ćuteći, svaka u svoje misli zadubljena. Ali misli jedne lutale su daleko, nošene nadom, druge pak bile su uprte na jednu tačku — na uglu kod stanice. Najzad jedan blaženi osmijeh ozari uvehle crte staričine: morala je svom maternjem srcu dati oduška. „Sta misliš, Dorice, ide li mu dobro?" „Svakako." „Оп valjda čezne za majkom i sestrom." „Како ... bi drukčije i mogao." „Piši mu odmah, da sam ozdravila. On će se radovati. Zacijelo se mnogo brine za mene. Pitaj ga ujedno, Dorice, da li će nas moći o Božiću pohoditi."