SRĐ

1088

СРЂ - SRĐ

ljan da stupi i pod zastave rimskoga pape Pija IX., samo da štogod učini za svoju domovinu. U tom smislu upravi iz Anzani vatreno pismo na apoštolskoga nuncija u Montevideo, Gajetano Bendini, u kojem među ostalim kazaše, da u onakovim prilikama, kad svaka desnica, izvježbana u oružju, mnogo vrijedi, on svoju nuđa poglavici crkve, te bijaše započeo djelo spasenja i otkupljenja Italije. Isti Mazzini bijaše septembra mjeseca 1847. upravio na papu dugo pismo, da mu pokaže, kako bi trebalo da radi i postupa, da njegov rad donese koristi domovini. Ova su pisma Garibaldija i Mazzinija osobito znatna. Kao ponudi papi još jednom sredstva i način, kako će sam započeti političku akciju za slobodu Italije, bistro mu dokaza, ili da more poduprijeti težnje Talijanaca ili da će raditi protiv njih, a tada bi mogao izgubiti svoju vremenitu vlast. Osim papinskom nunciju pisa Garibaldi također i svojem pritatelju Antonini u Genovi, i javi mu svoj skori dolazak u Italiju i nakanu da stupi u službu budi pape budi toskanskoga vojvode, koji se jedini među ostalim vladarima u Italiji pokazaše liberalni i nadahnuti reformatornim duhom. Uz velikoga toskanskoga vojvodu Leopolda i Pija IX. bijaše i Karlo Alberto poznat kao vatreni patrict. Kad se Viktor Emanuel I., kralj Sardinski, morade odreći krune u korist brata svojega Karla Feliksa, bude imenovan regentom Karlo Alberto, pošto Karlo Feliks bijaše tada izvan zemlje. Karlo Feliks umre međutim bez djece, a na prijestolju ga naslijedi Karlo Alberto (1831.), glava pobočne loze Savoja-Carignano. Iz pisama se, koje Karlo Alberto pisaše pouzđanim svojim prijateljima, razabire, da se veselio danu, kada bude mogao sa svojim sinovima uzjahati konja, te Italiju pozvati u boj za neodvisnost. I da sve to bijaše Garibaldiju poznato, on i ne pomisli na Karla Alberta, jer mu još uvijek nad glavom višaše smrtna osuda, a ne bijahu ga pomilovali niti amnestijom od 1842. 15. travnja 1848. krene Garibaldi sa 85 drugova iz Montevideo put Italije. Ne stojeći s nikim u redovitom dopisivanju, ne bijaše im ništa poznato o političkim prevratima u domovini. Tek im bijaše poznato, da se već 1847. pojavila jaka stranka, koja zahtijevaše liberalnih reforama u nacijonalnom duhu. Stigavši na otok San Paolo, doznadoše o buni u Milanu, o ulazu