Što da se radi?

na umjetni način zaposlujem, što je korisno, no ' nipošto ne potrebno, I onda, zar taj posao može da bude potporanj za obične ljude kao što sam ja? Rahmetovi — to su druge prirode, one se sliju s općim radom fako, da je taj rad za njih neophodno potreban, da im on ispunjava život, No mi, Saša, ne možemo toga dostići, Mi nijesmo orlovi kao on, Mi zahtjevamo ličan život,

Atelier — zar je to moj lični život? To nije moje — fo je tuđe, Ja se fime bavim zbog drugih ljudi, — donekle, i zbog svojih uvje-

renja. No zar se običan čovjek, kao što smo mi, brine za druge ljude, kad Je njemu samomu teško? Zar ga zanimaju njegova uvjerenja, dok da muče čuvstva? Ne, potreban je ličan posao, važan posao, od kojega bi ovisio moj Život, posao, koji meni lično odgovara, koji je potreban za moj način Života, za moja živofna sredstva, za sav moj položaj, za moju sudbinu, koji bi bio vazniji od svih mojih strasti, Samo takav posao može da nas spasava u borbi sa strastima, samo njeda ne može da polisne strast, samo nam fakav posao daje snagu i odmor. Ja hoću takvoga posla.

— Tako je, druže moj, tako je, reče odu-

- ševljeno Kirsanov ljubeći ženu, kojoj su se

sjale oči od oduševljenja, Tako je, a Ja sve dosad nijesam mislio o tom, i ako je to tako

jednostavno, Nijesam loga opažao! Da, Vje-_ ročka, ne može ni jedan čovjek misliti za drugoga, Tko želi, da mu bude dobro, neka se sam za sebe brine, neka sam o sebi misli, — drugi toga nikad ne će pogoditi. Ja tebe silno volim, a ipak nijesam na to mislio, dok mi to nijesi razjasnila, No, reče on smijući se i ljubeći ne-

410