Što da se radi?

IX.

— Saša, hajde da nastavimo razgovor. To je potrebno zato, jer sam se ja spremala da pođem s tobom, pa moraš znati, koji je tomu razlog, — govorila je Vjera Pavlovna,

— Samnom? Ti ideš samnom?

— Dabome. Ti si me, Saša, pitao, zašto mi je potreban posao, od kojega bi moj život ozbiljno ovisio, koji bi za mene bio važan, koji bi zahtjevao potpunu pažnju, kao tvoj posao što zahtjeva od tebe, Mili moj, takav mi posao treba zato, jer sam vrlo ponosna. Mene uvijek muči i postiđuje uspomena, što mi je ona borba bila tako nesnosna, što se ona borba toliko odražavala na meni: Ti znadeš, da ne mislim time, da je borba bila suviše teška, ta i tvoja nije bila laka, to ovisi od jakosti čuvstava, o tom ne treba žaliti, — no zašto nijesam i ja imala u borbi oslon kao ti? Ja želim, da ga imam, No, to me je samo navelo na tu misao, dok Je prava potreba drugdje. Eto je: ja želim, da budem ravna tebi u sve-

mu, — to je glavno, Našla sam sebi posla, Kad smo se jučer rastali, ja sam dugo razmišljala eo tom, — došla sam na fu misao jučer ujufru

i hijela sam se s tobom, kao s dobrim čovjekom, posavjetovali, no fi nijesi ispunio mojih nada, Sad je već kasno za savjetovanje, ja sam se odlučila, a, Saša, fi ćeš imali mnogo posla samnom, Mili moj, kako ćemo se mi veseliti, ako ja budem sposobna za to, Da, sad si je Vjera Pavlovna našla posao, o kojem prije nije mislila, Uvijek je osjećala, da njenu ruku drži Aleksandar svojom čvrstom

413