Student

KRATKA JE PRLETNA NOĆ

Kratka je proletnja noć Za naš zimski san Saznaću šta je svitanje Kad bude na zalasku dan Sa zemlje proteran cvet Raste visoko nad nama U oblak pustio koren I luta nebeskim livadama Ponoć se najednom survala U beli san petla Zato u njemu zore kukuriču Zato je žedan svetla Divne li časove proćerdasmo Punr majskdh vidika Bio sam tada snažan bor A ti zelena omorika Na bregu poludeli jelen Rastura oblake Traži u meni proletnje nebo I one tople zrake Ako se bilo kad probudiš Večno će da ti svane Naše nas noći pameti uče U- ove lude dane

BRANKO LETIĆ

„ portreti iz novije hrvatske književnosti"

Portretl ix novije hrvatske književnosti« Tode čolaka na prvi pogled kao da se zaуу snivaju na zanimljivom sipoju knjd)ževne istorije, teorije i kritike. Na delu, međutim. zanimljivost Colakovog pristupa ustupa mesto ili brojnim teorijskim predrasudama o književnosti, ali veštini jedne uopštene frazeologije; a u oba slučaja Colakova knjiga se suprotstavlja nauci o književnosti. Teorijske slabosti Colakovog shvatanja književnosti najjasnije se ispoljavaju pri njegovom tumačenju književnoteorijskih stavova nekolicine značajnih hrvatsfciih pisaca. U eseju o Senoi, Colak je napisao i sledeće redove: »šenoa je, na osnovu iznetog, u osnovi sasvim shvatio društvenu ulogu književnostd ii pravilno precizirao njen zadatak: oria je morala da bude odraz i izraz svoga vremena«. Na stranu, u ovom iskazu, netačna i pretenciozna tvrdnja da је Senoa u osnovi shvatio društvenu ulogu knjiiževnosti: i on i nj'egov tumač su, kako se iz ovog iskaza vidi, još daleko od toga. No više nas ovde zanima upotreba termina: »precizirati zadatak«, »odraz« i »izraz«. U njdhovoj upotrebi i interpretaciji kriju se vrlo ozbiljne i dalekosežne teorjske zablude. Prva je ona o umetnostii која se može usmeriti, kojom sc može upravljati, kojoj se, kao mehaničkom robotu, može postaviti preoizirani zađatak koji se mora sprovesti u delo. Ovo grubo negiranje složene autonomnosti književnog dela ne zaslužuje čak ni komentar. Drufcčije је sa tezom da kn jiževnost mora da bude odraz i izraz svoga vremena. Poreklo termina »odraz« dobro nam je znano; »izraz« је termin izveden ođ De Bonalda, a ovde ima jedno ekspresdonističko ( »stvaralačko«) značenje koje treba da neutrališe statiičnost termina »odraz«. Uz svu otrcanost svođenia umetnosti na »izraz i odraz« i uz žongliranje terminima, u svim Colakovim esejima jedno postaje jasno: književnost se shvata kao đruštveno iili istorijsko sveđočanstvo. Iz činjeniice da se iz nekih ne isvih kn jiževnih đeia može često i z dv o j i t i društveno ili istorijsko svedočanstvo, Colak izvlači pogrešno uopšten zaključak т>о kome književnost j es t e »odraz i izraz« društveno istorijske stvamosti. On zabor&vlja da ona književnost koja bi zaista W!a bez ostatka svedočanstvo, ne bi više bila književnost, ili bi bila rđava književnost. Statičnost i uskost teze o književnosti kao »izrazu i odrazu«, Colak pokušava da prevazide na više načina. U eseju o Đalskom on nasitoji na jednom širem shvatanju realizma, koii nije puki odraz, аП završava jednim krainje nemoćnim i teorijski neobrazloženim zaključkom. »... Instistiranje.. na vemom prifcazivanju stvarnosti ne treba tumačiti kao neko zalaganje da književnost bude gola kopija života, suva, hladna, bez misli i osećanja. ĐaHci se zalaže za realizam, onaj pravi, za realistiižku literaturu na evropskom nivou«. Iz ovog teksta treba ponoviti samo dve reči, koie prestavljaju nesun> njiv doprinos realističkom učenju: onaj p га vi. Pokušavajućd da što više proširi sužene teme književnosti »odraza i izraza«, Colak poziiva u pomoć istoriju. Književnik sada postaje istoričar u najširem smislu te reči, a ovu tvorevinu »književnost istoriju« zanima sve postojeće. Izvesno je da je Colak ovde verovatno i ne znajući ponovio Aristotelovu grešku i notceniivački tumači istorlju kao puku faktografiju. zaboravljajući đa se ona može baviti i bavi svim onim temama koje je pripisao književnosti. je zamenio predmet i metode istorije i književnost, zaboravljajući, na primer, činjenicu da je književnost, često, posezala za izraiišljenim.

Najzad, u duhu Colakovog shvatanja književnosti kao »odraza i izraza«, njenog tumaoenja kao svedočanstva, zamišljena je i Colakova teza o iskrenosti i istiniiitoati umetnosti. Nigde se, kao tu, teorijska zakržljalost Colakovog pristupa književnosti tako jasno ne može vioeti. On brine o istinitosti književnosti kako u psihološkom smislu piščeve iskrenosti, tako i u širem, društvenom smislu vernosti slici vremena i iideologije. Po njemu, nema prave lirske pesme bez iskrenog unutrašnjeg doživljaja, pri čemu on zaboravlja na činjenicu da »iskren unutrašnji doživljaj« može biti pračen rđavom pesmom. Iskrenost pesnikovog doživljaja je neprihvatljivo psihologističko merilo koje može garantovati umetničku valjanost i uspeh pesme. Najveći pad Colakov pristup književnosti doživljava pri tumačenju рге svega umetnič k o g neuspeha Đalskog u pisanju istorijskih romana. Colak taj neuspeh tumači njegovom pogrešnom klasnom orijentacijom. čolak ne viidi da ga ovakvo tumačenje odvodi od suštine stvaralačkog postupka, od suštine sarae književnosti, i baca u banalna kvazi-sociološka uopštavanja. Pogrešna klasna orijentadja nije sprečila mnoge pisce da napišu velika književna dela, kao što ispravna klasna orijentacija ijije mogla da predstavlja ni slamku spasa za književne davljenike. Društvena, istorijska ili ideološka veličina pisca ne mora biti u srazmeri s njegovom književnom veličinom. Pitanje »iskrenosti i istinitosti« koje Colak pokređe da bi osnažio svoja netačna shvatanja književnostd, ishod je prevaziđemh raspri u i«torija književne teorije. Ako več nije sklon da koriguje svoje teorijske stavke, mogao je bar da ih preciznije formuliše i sproveđe! Svestan dvostrukosti merila za naprednost pisca, Colak је spreman da grubo naruši autentičnost njegovih teorijskih iskaza. To se dogpdilo sa Matošem: »Tndividualizam i aristokratizam umetnika, sloboda stvaranja, nezaviisna umetnikova ličnost, kult forme, izraza i stila, to je osnova Matoševih pogleda na literaturu. On, doduše, ne govori o društvenoj funkciji književnosti, ali se ona samim tim što je ргеnebregava, sama ispoljava i jasna je«. Zaista zapanjujući logički obrt! Nasuprot logici u čolakovim tekstovima postoji uverenje o mogućnosti i značaju sprovođenja u književnosti teorijskih zamisli pisca. Jedan te isti refren provlači se kroz sve eseje: »Sve svoje prindpe literamog stvaranja, koji su ovde delimično i nepotpuno dotaknuti i nabačeni, šenoa je, na ovaj ili onaj način, sproveo u svojim delima...« Ovaj racionaii'Stički slep, pojednostavljen pristup književnosti samo pokazuje Colakovu nesposobnost da ргоučava imanentne književne vrednosti, da priđe književnosti izvan predrasuda i teorijskih zabluda. Shematičnost kompozicione zamisli (kratak istorijski uvod, pregled poetika, pregled dela, triviijalan zaključak), njihovo duhovno i jezičko siromaštvo iscrpljeno u nizu nesiguraih i nejasnih misli, banalnih poređenja i lažndh ushićenja, sve to ne samo da ne može da nam pruži utehu za teorijske slabosti ove knjige, već ih samo definitivno i adekvatno podvlači.

ALEKSANDAR ILIC

doktor TODE GOLAK

NASLEDNIK

Govorio sam da se u selo neču nikada vratiti, mada sam znao da ću otići na dedinu sahranu. Znao sam da će ше pred stanicom sačekati moj stric Jevrem i moje tetke Gajolina i Natalina. lako ih dugo nisam video, ni čuo njihov glas, već iz voza ugledao sam pred sobom strica zaraslog u bradu i čuo tetke kako, krešteći, nadvikuju jedna drugu. Рге nego što je voz stao, izvadio sam pismo da bih još jednom pročitao poskdnje геčenice. Na šest stranica ded je, kao i u poslednjih desetak pisama, diktirajući tetki Natalini koja je imala lep rukopis, opisivao sve događaje u selu. U dnu poslednje stranice, tetka Natalina je sama dopisala: »Ded se ne oseća dobro već devet dana. Neprestano govori da će umreti, a ja, tetka Gajolina i stric Jevrem mislimo to isto. Sinoć je bio veoma žut i nekoliko puta je izgovorio tvoje ime. Sanduk smo već kupili od njegove ušteđevine i zato dođi da bismo što pre podelili zaostavštinu. Voli te tvoja tetka Natalina«. Iznad sanduka, ukrašenog zlatnim anđeliша, u kome je ded, još živ, ležao, Sveti Velikomučenik Georgije je dostojanstveno uspravIjen na konju, otmeno probadao kopljem veliku m-ešinu cmo-zelene aždaje. Neko je na ikoni, iznad glave belog konja i iznad zamka, nevešto nacrtao mastiljavom olovkom, neke ptice, koje verovatno treba da predstavljaju orlove, kako se ustremljuju na još živu aždaju. Tetka Gajolina je sedela sa desne, a tetka Natalina sa leve strane sanduka. Stric Jevrem je nervozno šetao po sobi. Ded je sanio laganim pokretima očiju pokazivao da je živ. Kapci prozora su bili zatvoreni, a pod stolom sam ugledao pripremljenu sveću. Stric Jevrem je kresao upaljačem, premeštajući ga iz jedne u drugu ruku. Posle nekoliko trenutaka, tetke su menjale mesta. Ulazna vrata su bila zaključana da ne bi neko nepozvan došao u kuću. Velika kapija je bila poduprta debelim, bagremovim tmpcem. Nepomično sam stajao kraj sanduka nadajući se da će d-ed nešto progovoriti. Cigarete sam palio jednu za drugom. Ded je nekoliko pu*;a okretao glavu prema svetlosti šibice. Očekujući da ded sledi put crvene svetlosti, dizao sam šibicu prema svom licu. Nj-cgova glava je ostajala nepomična i žuta, a oči poluotvorene. Od strica nisam čuo ni jednu reč, sem ođrecitovane dobrodošlice kad smo se rukovali posle mog izlaska iz voza. Tetka Gajolina je kukala hvatajući se za glavu, a tetka Natalina je cvrkutala blago se njišući nad sandukom. Pogledom sam pretraživao sobu. Kofer sa knjigama, koji je stajao u zapećku, nije bio na svom mestu. Zapravo, nije uopšte bio u sobi. Pogledao sam krevcte, onda tetke i shvatio da j-s pođela zaostavštine već počela: na

krevetlma nije bilo velikih, šarenih, prekrivača. Pomislih da je najbolje da izađem, iz ove polutamne sobe, u avliju, da udahnem svež vazduh. Tetka Natalina podvukla je stolicu pod sto i ja sam prošao. Na pragu sara pomislio sam da bi ded u trenutku moje odsutnosti mogao izgovoriti neku reč, i zamolih tetku Na"alinu da zapiše na hartiju, ako u ovoj bolnoj situaciji nije u stanju da zapamti, sve što ded kaže, ako uopšte nešto izgovori. Tetka Natalina je graktanjem obećala da če tako uraditi. Video sam da tctka Gajolina krišom posmatra porcelanske tanjire na polici pored peći. Očekujući da mi se stric Jevrem pridruži, izašao sam sdm. Pomislih da nisam pogrešio, čak i ako propustim da čujem dedov glas. Nekoliko puta sam duboko udahnuo i počeo da šetam po gonku. Začudio sam se ne videći ni jednog goluba: ni na ambaru, ni na zemlji, ni na krovu susedne kuće u kojoj su stanovale tetke. Tetka Natalina je živela u prednjim, a tetka Gajolina u zadnjim sobama. Kuća strica Jevrema je bila na kraju ulice. Sišao sam sa gonka i krenuo u drugi deo avlije. Ugledao sam praznu košaru. U oboru je bilo samo jedno crknuto prase. SetiO sam se da je ded u jednom pismu, poslatom negde posle Božića, pisao da je krmača oprasila 9 prasica. Devet, progovorih poluglasno. čardak je bio prazan, a jesenas je ded pisao da je kukuruz dobro rodio, mnogo više nego što je na jednom jutru sazrevalo u poslednjih petšest godina. Neko je skinuo velike, crvene crepove sa šupe, a od kola su ostale samo dve napukle levče i izlomljene zađnje šarage. Na tavan nisam hteo da se penjem, jer sam osećao da je prazan. Kađ sam se vratio ,tetke su, očigledno iznenađene raojim povratkom, krenule na svoje stolice. Stric je mirno nastavio da urezuje britvom slova u orman. Video sara da se dedova pluća lagano nadimaiu. Soba mi se ođjednom učinila tamnijom. Pošao sam, osećajući bliskost vrtoglavice, prema tetki Natalini. Ona je zavapila, oslonivši se na ivicu sanduka, tresući se kao da je obuzeta ridanjem. Tetka Gajolina se nevešto uplitala svojim hrapavim sopranom. Hteo sam da predložim da otvorimo kapke na prozorima da bi makar svetlost prodrla u sobu. Uhvatio sam sebe kako übeđujem tetke da bi i dedi to bilo prijatnije, a onda sam, zanemeo, ugledao strica kako britvom bode peć. Ništa nisam izgovorio. Pokušao sam da pratim neujednačeni ritam dedinog disanja. Polako sam se njihao i povremeno me hvatala vrtoglavica. Ded je, nekoliko puta, skoro neprimetio, pomakao usne ne izgovarajući ono što је. ukoliko je bio svestan svog stanja, želeo đa kaže. Tetke su, nevešto glumeći ucveljenost, krišom posmatrale

deđino lice očekujuči kraj, Stric Jevrem Je ne osećajuči da, i pored svega, pratim svaki njegov pokret, polako sakrivao u džepove viljuške, kašike i druge sitnije predmete. Tetka Natalina i tetka Gajolina su promenile mesta za stolom i naslavile svoju igru. Seo sam na krevet. Putovao sam celu noć i prvu polovinu dana i, posle tog nemog i nepomičnog bdenja u sobi, osetio sam umor. Utonuo sam u meko perje i činilo mi se da lebdim, odvojen od svih. Sve je počelo da titra pred mojim očima nestajući u talasima dima i pojavljujući se u bolećivoj svetlosti. Ptice na ikoni činile su mi se mnogo većim, a aždaja je podrhtavala kao da pokušava da se oslobodi oštrog, čeličnog vrha koplja. Umro je, zakliktale su tetke islovremeno pljesnuvši rukama. Ustuknuo sam ne shvatajući te reči u prvom trenutku, a zatim ne želeći da poverujem u njih. Stric je samo trepnuo, zatvorio britvu i spustio je u džep. Ustao sam i prišao sanduku. Krpare su moje, moje, moje, moje, vrištala je tetka Natalina, skakućići po sobi, oko s‘ola na kome je bio sanduk i spuštajući se na pod da bi uvila krpare u rolne. Krpare su moje, tvrdoglavo je ponavljao stric, ne obraćajući pažnju na tetke i na moje ćutljivo prisustvo, šireći one koje je tetka Natalina uvila. Ikona je moja, piskavo je pevušila tetka Gajolina. Orman je moj, moj, moj, moj, nastavljala je tetka Natalina priljubljujući se uz orman. Moj, moj, moj, imP.irao je stric Jevrem tetku Natalinu unoseći joj se u lice. Moje je posuđe, moje je posuđe, gugutala je tetka Gajolina, sakupljajući i stavljajući posuđe, raštrkano po svim delovima sobe, na klupicu uz vcliku peć, Nisam uspevao da pratim pokrete obe tetke i strica, nisam mogao da razumem svaku reč koju su izgovarali nadvikujući se i gurajući jcdno drugo. lako je sve što se u sobi događalo govorilo da je ded mrtav; ja sam uporno posmatrao njegovo lice nadaiući se blagom pokretu očiju. Stric Jevrem je, sprečavaiuči tetke da prisvoje pojedine prcđmete, krišom uzeo noževe i stavio u unutrašnji džep rekle. To više nisam mogao da izdržim. Pošao sam napolje, zbunjen i ogorčen. U predsoblju sam, nad natkasnom, ugkdao veliki bajonet, sa fin° izrezbarenim koricama. Osvrćući se, da bih se uverio da me niko ne gleda, zgrabio sam gf< zadeo za pojas, nrekrio džemnerom i izašao iz sobe. Cuo sam ioš samo kako se tetke Natalina i Gaiolina, кг šteći i, verovatno, mlata rajući štakastim rukama, prepiru sa strirom Jevremom zbog posteljine i masivnih, čamovih kreveta.

MIROSLAV JOSIC VISNJ^

6.

STUDENT

1968/9