Svet

KEMAL MONTENO: GORAN BREGOVIĆ SE HVALIO DRUŽENJEM SA KARADŽIĆEM

Razgovarala: lasna Babić

K.EMAL MONTENO. legendami saraievskl pevač. koji je na pulskam "Arena festu" svojim novim hitom "Hvaia svima" osvejio nrvu nanradu stručnog žirijia i drunu nagradu publike. prića o tome kako ie u duoim zimskim sarajevskim noćima sanjao sebe kako se nevidljiv arčšunžao Palama i übio Karadžića. kaže da neće arihvatiti poziv Čolinog menadžera iz Beograda da ućestvuje na "koncertu pomirenja". te tvrdi:

MOJE KASETE SE U SARAJEVU 'NA CRNO" PRODAJU PO 50 MARAKA: BOSANCIMA JE JOŠ UVEK VAŽNIJA PESMA OD HRANE!

а pulskom "Агепа festu '95" Kemal Monteno osvojio je prvu nagradu stručnog žirija i najduži, najtopliji pljesak publike u pulskoj Areni za pjesmu "Hvala svima", • Kad ste izišli iz Sarajeva, bili ste slomljeni i iscrpljeni. Sad vcć izgledate bolje. Neko je pogrešno obavijestio javnost da sam iz Sarajeva iza Sao tesko bolestan. Bio sam samo kronično glađan i jako prehlađen. U Zagreb sam došao preko Zenice. Zamislite, nakon tri godine, u Zenici sam prvi put jeo mandarine i limun! Otkako sam u Zagrebu i otkad normalno živim i jedem, udebIjao sam se deset kilograma. U Sarajevu sam imao pedeset i četiri, a sad opet imam svoju normalnu težinu. Dobro se osječam. Usto, publika me nije zaboravila. Odlično sam primljen i na Splitskom festivalu i u Puli, Nagrada na "Arena festu" jako me dirnula. • Gde stanujcte? Privremeno živim u zagrebačkom hotelu "Panorama", kap gost svojeg prijatelja. gospodina Šefera, On je vlasnik kasina. Kad sam izašao.iz Sarajeva, nisam imao novca, pa me je on ugostio. Ali uskoro ču nači sjan. • Sta je s Vašoin porodicom. Moji su na dvije strane. Kči i njezin muž su u Njemačkoj, iz Sarajeva su izašli prije četiri mjeseca. Zeua Brauka, sin i moj otac ostali su u Sarajevu, i radim na tome da ih izvučem. Največi je problem što

moja žena ne želi da napusti Sarajevo. Ona je toliko prestrašena bombama i granatama da uopće ne napušta stan. Ne može od straha izići na ulicu, a kamoli probiti se do aerodroma. Tri godine nije izišla iz kuće. Kad je počeo rat, nagovarao sam je da ode sestri u Zagreb. Nije htjela. Ja sam htio ostati u Sarajevu, a ona nije htjela otići bez mene. A sad bi najprije trebala od sarajevskih vlasti tražiti dopuštenje za izlazak, јег su sada sve Sarajlije pod mobilizacijom. Potom bi morala izaći iz Sarajeva pješice preko Igmana, pa do aerodroma... To ne može. Zato je i naš sin ostao s njom. • Dakle, Vaš sarajevski stan još postoji? Da, bez prozorskih stakala, s rupom od granate, bez vode, ali postoji. Moj je stan u velikoj stambenoj zgradi koja, čudom, još nije srušena. Granata je pogodila spavaću sobu dok smo mi, na sreću, bili u skloništu. Da se neko zatekao u stanu, sigumo bi poginuo. • Bosna i Hercegovina predstavljenaje na "Evroviziji", Televizija Sarajevo Tedovno emituje prograrn, kao i bosanske pesme. Keklo bi se da muzičko tržištc ipak funkcioniše? Tek sada, prvi put nakon četiri godine, dobivam prihode od aulorskih prava. Registrirao sam ih preko Agencije za zaštitu autorskih prava.

Osim onoga što se snima па Radio-televiziji, u Sarajevu postoji samo cmo tržište kasetama. Presnimavaju se stare kasete i onda prodaju "na divlje". Za pjevače su presahnuli svi izvori prihoda još 1992. Čim je pripucalo. Ne samo muzika nego i sve ostalo prestalo je da funkcioniše već s prvim granatama. Tobože su radile neke tvoruice, mljekara, plinara, bolnica. Radnici su dobivali bonove za kruh. ulje, Sećer. Kad se ti bonovi pretvore u marke, primjerice, plaća je liječnika dvije marke. Službeno, radile su Skole i fakulteti, najprije između uzbuna i granatiranja, a sad više uopće ne rade. Tobože se samo polažu ispiti na kraju godine, a nastava se organizuje po gradskim četvrtima, Zapravo, ne funkcioniše ništa. U Sarajevu već tri godine rastu generacije nepismene djece. A tako je i sa muzičkim životom. Da sam i htio nešto snimiti u studiju RTVa, kako doći do njega? On se nalazi u najopasnijem dijelu Sarajeva, često se granatira. • Koliko, na primer, košta jedna vaša kaseta na crnom tržištu? Znam da su presnimavali neke moje stare kasete i prodavali ih po pedeset maraka. • I Sarajlijc ili kupuju po pedeset шагака? Neko više voli da kupi kasetu nego hranu. Moja žena, recimo, više voli da kupi cigarete nego kruh.

Mnogi su, i u besparici, propušili kad je počeo rat. • Odakle Ijudima marke? Uoči rata Sarajevo je bilo ргеplavljeno Svercerfma. Prođavali su marke za jugo-dinare, a raja ih je masovno kupovala. Tako su stvorene zalihe deviza. Oni koji nemaju maraka posuđuju od onih koji ih imaju. Onda neko pošalje nešto novca, pa se dug vrati, opet posudi... • Niste snimali, nLste nastupaИ. Sta ste radili u Sarajevu? Bio sam zapovjednik umjetničke čete. I moj sin bio je u toj četi. Pjevali smo na proslavama polaganja zakletvi, organizirali razne programe. Najprije je onaj "narodnjak", Nazif Gljiva, bio zapovjednik. Kad je on pobjegao, postavili su mene za vođu umjetoičke čete. • Ima li Srba u toj umjetničkoj četi? Bilo ih je. U njoj je bio Tifa iz "Bijelog dugmeta". Vjerojatno je bilo i drugih Srba, ali ja nisam znao ko je koje naciooalnosti. • Od čega sada žive Vaša žena i sin? Moja žena i ja svaki dan fazgovaramo telefonom. Ja joj šaljem novac preko Bjelovarske banke. Uplatim novac u banci, faksom joj pošaljem petu kopiju virmana, pa ona novac podigne u "Cereksu" u Sarajevu. Zbog toga sam i izašao iz Sarajeva. Neko mora početi da zarađuje. Tri godine živjeli smo od

zaliha deviza, a kad smo to potroSUi, livjeli smo od Caritasove humanitame pomoći. Caritas je smjeSten blizu moje kuće. • Pre rata pripadali ste sarajevskoj "raji", zabavljačkoj ikulturnoj eUti Sarajeva, kao i psihijatar i pjesnik Radovan Karadžić. Jeste U se, možda, zbližiU s njim? Ja se s njim nikad nisam đružio. S njim se družio Goran Bregović, a jednom se i hvalio tim prijateljstvom. Jednom je Goran pričao kako je bilo divno u Sarajevu dok su se viđali on, Rajko Nogo i Karadžić. "Dok smo se družili mi, pjesnici" tako je govorio. Mislio sam da je Bregović poludio! Za Karadžića se znalo da je strastveni коскаг... A mene polilika nikad nije zanimala. Ja sam samo igrao nogomet, pjevao i brinuo se za svoju familiju. Kad su u Bosni počele naslajati stranke, sve su me zvale da im pjevam. Nisam htio ni u jeđnu. Ni imena im nisam zapamtio. • Ne bih rekla. PjevaU ste na jednom poUtičkom mitingu bosanskih socijaiista. Pjevao sam јег me zamolio Nijaz Duraković, ali ne zbog politike, nego zato što je on moja "raja"! On je moj prijatelj i kad me prijaleij zamoli da za njega pjevam, ja mu to ne jnogu odbiti. • Sta ste sanjaU u dugim sarajevskim nočima dok su oko vas padale granatc?

Tamo, u Sarajevu, mjesecima sam maštao kako übijam Radovaua Karadžida. Navečer bih se umotao u deku, drhturedi od zime, bez struje, televizije, gladan, i osluškujući granate zamišljao sam da sam nevidljivi ćovjek. Došao bih na Pale, tako nevidljiv, prišuljao se Radovanu Karadžiću i übio ga. I bio bih sretan! • Je li Vam poznato da se Beogradom posijeđnjih mjeseci širi talas jugonostalgije? Znam da siušaju moje kasete. Jednom su me ргеко radio-amatera zvah iz "Studija B" u Sarajevo... Navodno menedžer Zdravka Čolića planira veliki koncert pomirenja u Beogradu. Htio bi oknpiti sve pjevače iz bivše Jugoslavije - "Indexe", Arsena Dedića, mene... - da vam pamet stane! • Hoćete li prihvatiti tu ponudu? Sačuvaj me Bože! To je da ti mozak stane! Zamislite vi toga tipa, kao da se ništa nije dogodilo! Као da mi možemo tako jednostavno prijeći ргеко svega i elo nas u Beogradu na njihovom spektaklu! Što je najgore, ima Sarajlija koji bi to i prihvatili. To su oni koji su imaii novca i napustili Sarajevo prije rata, pa rat nisu ni vidjeli. • Na primer? Ne znam ko su tačno oni, ali kladim se da ih ima.

Svet 1.09.1995.

33