Topola

79

da ne smije nitko reć’ o samu sebi nit o drugom, da je bez pjege i mane. Nitko nije stavljen sucem samu sebi. Čovjeku je prva i potonja dužnost, da grede i pazi, kojom stazom grede, jerbo r’jetko kada, šta uradi, c’jeni kao što je pravo; a šta opet radi, toga skoro nikad ne umije c’jenit Ifigenija. Skoro me na svoje nagovori mn’jenje. Pilad. Čemu nagovarat, gdje izbora nema? Jedna j’ samo staza, koja može spasti prijatelja, tebe i tvojega brata, pa treba li pitat, da podjemo njome? Ifigenija. Ah, daj, da okl’jevam, ta ni sâm ti ne bi takvu krivnju nikad oprostio mužu, koga držiš dobrim obvezana činim. Pilad. Propadnemo 1, tad te čeka teški pr’jekor i ustopnik njegov, očajanje crno. Vidim, da gubitku navikla se n’jesi, po čem, da se ugneš toj nesreći veljoj, ne’š ni cigle krive da žrtvuješ r’ječi. Ifigenija. Oh, da mi je muško u njedrima srce, koje no bi, smjelu kad prigrli miso, od svakog se dragog zatvorilo glasa !