Topola

80

Pilad. Uzalud se kratiš, kad gvozdena ruka nevolje zaht’jeva, a mig njezin zbiljni najviši je zakon, kojem se pokorit i bogovim valja. Mukla gospoduje vječnoga usuda nesavjetna sestra. Nosi ono breme, što ti ona prti, radi, šta ti kaže, a ostalo znadeš. Skoro ću se vratit, da lijepi pečat našeg spasa primim iz ruke ti svete.

Prizor peti. Ifigenija sama. Moram za njim poći, jer vidim u skrajnoj pogibelji svoje. A1 jaoh ! moj udes sve više i više zadaje mi straha. II zar ne ću spasti niti skromne nade, koju jadna gojah u šamoti l’jepo, ili zar će vladat uvijek ta kletva? Zar to pleme ne će dignuti se nikad blagoslovom novim? Ta sve ide koncu. Najsjajnija sreća, najljepša, čiloća života, napokon sve to onemaže, pak zašto da ne će onemoć’ i kletva ? Man se dakle uzdah zatvorena ovdje i od sudbe kuće rastavljena svoje, da ću čistom rukom i čistijem srcem okajati teško oskvrnjene dvore. Netom što u krilu ozdravi mi bratac nagdo čudom divnim od nemoći ljute, netom što brod priđje željeni od davna, da me sad preveze k zavičajnoj luci, a evo mi teškom ponaprti rukom