Topola

Nešto prije srpanjske revolucije stvara se u Fraucuzkoj novo-romantička škola, kojoj je glava Victor Hugo. On označuje romantiku ovako: »Ova je revolucija u svim umjetnostima samo obćenit povratak k prirodi i istini, samo uništaj onoga krivog ukusa, koji je gotovo tri stoijeća zavodio i kvario mnoge dobre glave tim, što je namjesto zbilje neprestano postavljao konvencionu samovolju. Novo je doba odrešito odbacilo klasične krpe, filozofijske prnje i mitologijski varak«. Ako i nije romantička škola izpunila svega, što je obečavala, opet je svojim idejalima i približavajući se k narodnomu osjećanju dostojno izvršila svoju prelaznu zadaću u povjesti Ijudskoga duha i utrla put novoj struji. Realizam se prirodno razvio iz romantike. Iz Francuzke se širi romantika po svoj Evropi, jer dok su prije pojedini narodi živjeli odjelito, potres revolucije i ratovi carstva ruše one zidove, koji su okruživali pojedine narode, te se po svoj Evropi vidi jako talasanje zajedničkih kulturnih ideja. Iz svoje domovine prelazi nova romantika prociedjena idejama srpanjske revolucije u Njemačku, gdje se za iste ideje bore Heine, Borne, Gutzkow, zalazi u Italiju, u slavenske i druge zemlje, te pisci svih ovih naroda zajednički pripremaju katastrofu godine 1848. U Italiji stoji na pročelju Leopardi, u Slavena izbijaju Poljak Mickievvicz i Rus Puškin, dok medju Cesima ide prvo mjesto Kollara, pjesnika »Slavine kćeri«. Iz ovoga znamenitog odsjeka svjetske književnosti podaje se u ovoj knjizi bez strogoga sustava sedam odjelitih »Slika«; 1 prikazuju se: Byron, Mickiewicz, Puškin, Kollar, Leo-

1 Pojedine su »Slike« u ovoj knjizi izradjene po raznim djelima, poimence su upotrebljeni ovi spisatelji: za Lorda Byrona: Georg Brandes (Die Plauptstromungen der Literatur des 19. Jahrh. Band IV. Berlin 1876.) i Elze (Lord Byrbn. Berlin 1886.); za Adama Mickiewicza: P ypi n-Spas 0 v i č (Istorija slavjanskyh literatur. Izdanie vtoroe. S. Peterburg 1881. Knjiga II.), Nitschmann (Geschichte der polnischen Literatur. Leipzig 1885.) i Chmielotvski (Adam Mickiewicz. Warszawa 1890.); za Aleksandra Puškina: Skabičevskij (Biografija A. S. Puškina u »Djelima A. S. Puškina« X. Knjiga.

Pripo7nenak.