Topola

pardi, Heine i Hugo, koji pripadaju medju najznamenitije pjesnike prve polovine devetnaestoga vieka, i koji su kao sedam zviezda sjali na obzorju javnoga života evropskoga. U njihovu se životu i radu, kao sunce u kaplji vode, ogledaju najvažniji dogadjaji ovoga doba, koje je pripravilo Evropi krvavi sukob godine 1848. Poslije ovih velikih pjesnika u prvoj polovini našega stoIjeća čini se, da su evropskoj poeziji u drugoj polovini oslabila krila; bar u najnovijih pjesnika mašta ne polieće onako visoko, kako to nalazimo u starijem pokoljenju. U novije doba poslije godine 1848. »pjesnik« predaje oružje »književniku«, mjesto stihova prvi umovi pišu pripoviesti i drame u prozi. Coppee, Sully-Prudhomme i drugi pjesnici moderne Francuzke ne mogu se izporediti sa Victorom Hugom; u Englezkoj ćeš takodjer uzalud tražiti premca Byronu na polju poezije; u slavenskom novom svietu ima dobrih pjesnika, ali nema takova, za koga bi se moglo reći, da je u visini Mickiewiczevoj i Puškinovoj; u Njemaćkoj su prvi redovi poezije opustjeli već od Heineove smrti; za Italiju će tkogod kazati, da imade Carduccija, pa uza sve to današnja poezija talijanska nije više onako snažna, kako je bila prije godine 1848. Zato se u ovoj knjizi sastavljaju u cjelinu prvaci evropske

S. Peterburg 1887.), Reinholdt (Geschichte der russischen Literatur. Leipzig 1886.), Pypin (Harakteristiki literaturnyh mnenij. S. Peterburg 1890.) i Belinskij (Sočinenija. Moskva 1880. Knjiga VIII.); za Jana Kollara: Zeleny (Maj. Praha 1862.) i Leger (Russes et Slaves. Paris 1890.); za Giacoma Leopardija: Gustav Brandes (Leopardi’s Dichtungen. Mit einer Einleitung iiber das Leben und Wirken des Dichters. Elannover 1869.), Montefređini (La vita e le opere di Giacomo Leopardi. Milano 1881.) i Sauer (Geschichte der italienischen Literatur. Leipzig 1883.); za Henrika Heine a: Georgßrandes (Die Literatur des 19. Jahrh. Band VI. Leipzig 1891.) i Karpeles (Heinrich Heine’s Biographie. Hamburg 1885.); napokon za Victora Huga: Barbou (Victor Hugo et son temps. Paris 188 xD upuy (Victor Hugo 1’ homme et le poete, Paris 1890.) i Pe rgameni (Histoire de la litterature franpaise. Paris 1889.),

VII

Pripomenak.