Topola

da piše narodne historijske drame u Shakespearevu duhu, i već godine 1825. napiše »Komediju o Care Borise«, u kojoj se je oprostio sa svim starlm smjerovima i zapoćeo nov perijod u svom razvoju. U isto vrieme s »Borisom Godunovom« napisao je Puškin u Mihajlovskom: šest glava »Evgenija Onegina«, »Grafa Nulina«, prožeta duhom Shakespearske lektire, i svoje zapiske, ioje je spalio poslije 14. prosinca. Napokon čitajući Tacita napisao je pod tim utjecajem stihove u »Egipatskim noćima«. Pored toga je spjevao veliku množinu manjih pjesama. Tako je bogata i plodna bila njegova pjesnićka radinost u tišini osamIjenoga sela Mihajlovskoga I

V.

Došavši Puškin u Moskvu bijaše odmah doveden pred cara Nikolaja. U razgovoru upita car pjesnika, bi li bio dionikom urote na 14. prosinca, da je bio u Petrogradu, a Puškin odgovori, da su svi njegovi drugovi bili u zavjeri i da se on ne bi bio mogao oteti, pa da ga je samo to spaslo, što nije bio nazočan u Petrogradu. Na to će mu car, da se dosta naludovao i da će se sada za cielo opametiti, a u napredak će mu on sam biti cenzorom svega, što napiše. Kad se prosuo po. Moskvi glas, da je Puškin poslije audiencije u cara oslobodjen, u onoj slavi, koju je Moskva za krunidbe slavila, ovaj je glas radostno pozdravila pubhka, osobito književno naobražena. U velikosvjetskim salonima bude Puškin primIjen kao prvi gost; kamogod bi došao, svagdje su ga ćekale ovacije i pokloni. Poslije šestgodišnjega izgona dokopavši se siobode Puškin se veselo dao na šumni život moskovski. To je bilo goruće književno vrieme u Moskvi: u neprekidnim i mnogobrojnim sastancima pretresala se literarna i filozofijska pitanja poćevši od sudbine književnosti do sudbine Rusije. Puškin se sve više zbližavao s mladim moskovskim književnicima; bio je na objedu u Homjakova, kad se osnivao »Moskovskij Vestniktß«, a zatim je u dva sastanka ćitao svoju novu dramu, najprije u Soboljevskoga, a zatim u Venevitinova. Prvi put su ga

89

Alcksandar Puskin.