Topola

podpore, majka mu je istina podavala nešto malo, ali to mu nije dostajalo, pa je trebalo da živi o svojem znoju. U mošovačkoj je školi Kollar s velikim uspjehom učio djecu deklamaciji i govorničtvu, pa je to pomoglo, da je nesremi mladić mogao opet da se vrati na milu stazu nauke. Učitelj na ime Burjan imadijaše u Banjskoj Bistrici rodjake, kojima preporuči Kollara; godine 1810. ode Kollar onamo na nauku. Premda ga nisu htjeli primiti u »retoriku« (viši gimnazijski razred), ipak je brzo posvjedočio toliko znanje latinskoga jezika, da ga je učitelj Magda zavolio više od sviju drugih učenika. Doskora izadje prvim djakom i steče za to javno priznanje. Evangelička obćina bistrička odluči poslati dva najbolja djaka o svom trošku u Liptovsku i Oravsku stolicu. Odabrani biše Kollar i neki Kmoško. Prolazeći za dvie nedjelje po veličanstvenim gorama i übavim dolinama upoznade sjeverni kraj svoga slovačkoga zavičaja. Inače je u Bistrici njegova misao bila zabavljena u glavnom čitanjem latinskih pisaca, koji su ga pratili i u šetnju i u crkvu. Uza to nije ostavio ni slikarstva. Ceški pak nije još čitao gotovo ništa. S njim je zajedno polazio bistričku gimnaziju Benedikti (ili Blahoslav), kasnije pisac češki, ali Kollar još ne pokaza narodnoga duha. Dvie je godine tako ugodno proveo u Bistrici, da se toga boravka još u kasne dane ugodno sjećaše govoreći; »Za živa v Bjstfici a po smrti.« O praznicima g. 1812. putovao je Kollar južnim dielom svoga zavičaja; imao je u Niredhazi ujaka bilježnika, koga je odlučio pohoditi. Ujak ga usrdno primi i pozove ga, da u nedjelju, koja dodje prva, propovieda u crkvi. Tako stupi devetnaestgodišnji mladić na propovjedaonicu pred veliku obćinu Ijudi. Propovied mu podje sretno za rukom. Takovo je propoviedanje bilo u Ugarskoj u djaka evangeličkog teologa u običaju, a ujedno se običavaše mladim propovjednicima u takvim prigodama davati kakav dar. I Kollar dobije dar, za prvu svoju propovied primi od obćine dvadeset forinti. Odtuda krene u Debrecin, gdje je prvi put sa svetim poštovanjem ugledao veliku knjižnicu, kako sam pripovieda u »Uspome-

108

Jan Kollar.