Topola

slaides ćuvši, da Kollar ostaje o praznicima u Požunu, preporuči ga za učitelja u sirotištu, gdje se uzgajalo osam, devet dječaka. Kollar se sa radošću primi posla, pa je za podrugu godinu vidio, kako se zavod liepo pridigao pod njegovom brigom. Zavod izadje tako na glas, da su roditelji počeli slati svoju djecu onamo na uzgajanje. Kollar nije samo predavao, nego i inače nadzirao djecu doma i u šetnji, pa se u to doba stade mnogo baviti čitanjem pedagogijskih knjiga, a osobito mu omilješe knjige Salzmannove. Boravak je Kollaru bio u Požunu veoma poučan; u Požunu je on, makar iz daleka, čuo lomnjavu one strašne bure, koja je oborila premoćni priestol Napoleonov. U jesen g. 1813. dovezeno je onamo mnogo uhvaćenih Francuza, a kad se g. 1814. sastao povjestni bečki kongres, na kojem su se krojile sudbine evropskih naroda, mnogi su od sakupljene velike gospode iz Beča pohodili Požun. Tako je Kollar u Požunu vidio prijaznoga cara Aleksandra, ponositoga, nevelikoga AVellingtona i s njim maršala »Vorwarts«-Bluchera, diplomata sviju diplomata Talleyranda i dr. Od sviju je najdulje boravio u Požunu nesretni kralj Saski, kojemu su ostali vladari bili veoma nemilostivi, jer se držao Napoleona duže nego bojna sreća. Kollar pripovieda u »Uspomenama«, kako ga se silno kosnuo prizor, kad je ovaj kralj pognut klečao u crkvi i pobožno se molio Bogu. Pored toga nadala se Kollaru i druga sretna zgoda: kad se u Beču slavila pobjeda kod Lipskoga, kad se vas Beč podao radosti i veselju, povede ga obitelj, u koje je sina poučavao, sa sobom u Beč, da vidi svetkovine. Marljivo je polazio osobito glumišta i galerije, te priča, kako ga se silno dojmilo prikazivanje Shakespeareova »Leara« u dvorskom glumištu. Nakon tri godine dovrši Kollar filozofiju i teologiju. Školska svjedočba, koju je dobio na koncu nauka, svjedoči, da je bio marljiv i vješt. Sada zamisli poći u sveučilište u Jenu, kamo su išli ugarski propovjednički kandidati usavršivati svoju naobrazbu. Ali nedostatak novaca nije dopuštao gorljivu mladiću, da zadovolji svoju želju. Trebalo je dakle, da sam

110

Jan Kolldr.