Topola

Iz Francuzke je Heine kao književnik bio nikada nedovršeni boj s evropskom reakcijom. Može se reći, da je Heine u tom bio veliki nasljednik Bvronov. Malo godina iza toga, što je mač satire u službi slobode pao iz ruke Bjronove, laća ga se Heine, koji ga cieli čovječji viek s jednakom spretnošću i snagom upotrebljava. No u posljednjih osam godina bio je ovaj mač u ruci čovjeka na smrt ranjena. Nikada nije Heine napisao stihova, koji bi biii istinitiji, praviji, ugrižljiviji i sjajniji od onih, koje je sastavio u Parizu u nizkoj širokoj postelji prikovan na muke. Jamačno nije nikada tvoran duh pokazao veće srčanosti, veće uztrajnosti i nepokolebivosti u prekomjernim mukama; riedko se kada tako nesumnjivo dokazalo, da je duša jača od tiela. Težko bi bilo patiti njegove muke, ali bi bilo još teže uz ovakove boli stvarati, rugati se, šaliti se ćudljivo ili fantastično, lutati duhom oko zemaljske kruglje u dražestnim i dubokim sanjarijama. Pjesnik je već bio kao kostur, u licu je opao, pa je takav zatvorenih očiju i gotovo sasvim iznemoglih ruku ležao na postelji. Biele, krasne njegove ruke bijahu kao prozirne. Kad je govorio, prelazio bi njegovom patničkom fiziognomijom mefistofelovski smiešak. Najzad je preostao od čovjeka samo glas, kao od Titona u starini ali taj glas bijaše prepun tonova, dosjetaka i šala. On je neprestano duševno radio, činilo se, kao da se točkovi duha neprestano pomiču i bez pare, činilo se, kao da neprekidno gori svjetiljka i bez ulja. Ganutljivo svjedočanstvo njegove duševne snage i djetinje Ijubavi imamo u tom, što je za sve svoje bolesti svojoj staroj materi u Hamburg uviek pisao vedre, šaljive listove, samo da je ne raztuži, a iz primjerka pjesama, koji bi njoj pošiljao, brisao je mjesta, koja govore o njegovim bolima. Još je i to znamenito, da Heine, nekoč najrazuzdaniji u izrazu Ijubavi, za svoje bolesti postaje najnježniji. Posljednju godinu njegova života zasladila mu je mlada, liepa djevojka. Doduše porietlom Njemica, stekla je kao spisateljica Camille Selden mjesto u francuzkoj književnosti.

192

Henrik Heine.