Topola

Njoj je bilo osamnaest godina, bila je modrih oćiju, jasnosmedje kose, a tako mila, zamamna, fina, da je Heineovo srce odmah iza prvoga susreta osvojila. On ju je zvao Mouche. Doskora nije mogao biti bez nje. Istom u pjesmama i listovima, koji su njoj posvećeni, nalazimo dublje Ijubavno osjećanje i bogatstvo u izrazu Ijubavi, čega prije u njega nije bilo. CJ ovim se pjesmama uzdiže Heine u Shelleyevu visinu, u najuzvišeniju naslagu moderne poezije. Ovdje je njegov glas, kao i u Shelleya, glas Arielovih gusala sasvim duševan, pun i drhtav, moderan u svojoj ćarovitoj, napolak bolestnoj mekoći.

Dne 20. veljače g. 1856. bijaše u Parizu hladno i maglovito zimnje jutro, kad je u 11 sati prije podne bio pogreb Heineov. Oko sto Ijudi pratilo je lies do Montmartrea. Golo briešće na eljsejskim poljima drhtaše od studena vjetra. Sa četicom njemačkih izseljenika pratili su mrtvo tielo pjesnikovo neki Francuzi,- a medju njima bijahu; Mignet, Gautier i Dumas. Na Montmartreskom groblju, gdje je sahranjen Heine, nema na pjesnikovu grobu ponosna spomenika, nego samo jednostavna kamena ploča s nadpisom »Henri Heine« pokazuje mjesto, gdje počiva njemački pjesnik. Godine 1883. sahranjena je pokraj njega Matilda, žena bez velike kulture, ali odana pjesniku u dobre i loše đane sve do groba. Heine je proročanski označio svoju vriednost u prozaičnoj himni, koja se našla iza njegove smrti; »Ja sam mač, ja sam plamen. Ja sam vas obasjao, i kad se bitka započela, borio sam se sprieda, u prvom redu. Oko mene leže mrtva tjelesa mojih prijatelja, ali mi smo pobiedili. Uz radostne pjesme triumfa ozvanjaju korali mrtvačke svečanosti . . . Na novo odjekuju trube, treba zapodjeti novu borbu Ja sam mač, ja sam plamen!«

193

Henrik Heine.

Slike iz svjetske književnosti. I. I