Topola

nujno diete čim god može razveseli; pa kad je već sve za taj dan priredjeno bilo, zatajiše djevojci smrt gospodje Hugovke, da je ne snevesele. Sutradan se on s njom sretne u vrtu oko toga ministarstva. Ona opazi odmah po bliedom mu i upalom licu, da ga je snašla neka bieda, pa pritrčavši mu zapita ga, što je za Boga. »Moje majke nema više, juče smo je sahranili.« »A ja sam jadna igrala!« vrisnu djevojka i grozne je suzeobliše. Zajedno su tada plakali i jecali, pa to im je bila i vjeritba. Sada se više ni njezini roditelji niesu opirali tomu braku, samo su željeli, da se pir odgodi sve dotle, dok mladi pjesnik ne bude mogao svojim radom toliko privredjivati, da uzmognu ma i najčednije živjeti. To mu obećanje podvostruči mar, ali se uza sve to kukavno tavorio. Imao je samo tri košulje, kako mu životopisac Barbou veli, a ipak je zato čist i odjeven bio. Kasnije je on u svom ponajboljem romanu »Patnicima« (Les Miserables) opisao veoma živo jadni život takog mladog pjesnika po imenu Mariusa. I sam je priznao, da je na tom mjestu sam sebe prikazao : »Zivjeti od svoje odjeće i sata, to nije ništa; Marius je zagrezao u mnogo goru nevolju. U takvu životu ima dana bez kruha, noći bez sna, večeri bez svieće, ognjišta bez ognja, nedjelja bez rada i budućnosti bez nade. Lakat mu proviruje kroz rukav, a djevojke se smiju starom mu šeširu. U veče nadješ, da su ti vrata zatvorena, jer niesi platio stanarine; a dodaj tome bezobraznost vratara i gostioničara, podrugljive poglede susjeda, poništenje, povriedjeno dostojanstvo čovječansko, gnušanje, jed i posvemašnju malaksalost. On je naučio, da to sve proguta, a često mu je to jedino i bilo, što je imao gutati. U godinama, gdje se čovjeku hoće da bude ponosit, jer je prijazan, njemu su se rugaii, što je loše odjeven bio, a podsmjehivali su mu se, što je siromah. U godidinama, gdje mladost izpunjuje srce kraljevskim ponosom, morao je on oboriti oči, a pogledi mu padoše na izderane cipele; on je osjećao nepravedno ruganje: težki stid od nevolje. To su čudna i težka izkušenja, iz kojih slabići izidju kao zločinci, a junaci kao čestiti Ijudi. To je sud za topljenje, u koji sudbina baci čovjeka svaki put, kad hoće da ima hulju ili polu-

201

Vicior Hugo.