Topola

koje zove Napoleonovim majmunima, i od političke spoljašnosti bojeva svrača svoj pogled na njihovu socijalnu jezgru. Dakako, i Francuzka je počinila u svojoj velikoj borbi za slobodnu misao grozota i najzad na ruševini starih predsuda opet posagradila tamnice i priestole, ali to ne će dugo trajati. Sloboda če ipak pobiediti! Tako se u ovoj divnoj pjesmi prepleću ove tri ideje, tako se razširuje duševni život pjesnikov. Njegov je »ego« občenito čovječanski, njegove su brige i nade izvadjene iz svega čovječanstva. Ideja slobode probija iz njegove pjesme kao moćan .val. Pošto ju je proslavio, pjesnik se pobožno sabira i služi svoju službu Božju. On prezire i gotsku crkvu i grčki hram, pa kako su stari Perzijanci podizali oltare svojim bogovima na najvišim gorama, tako i on sagiba svoju glavu u velikoj crkvi prirode, sagradjenoj od zemlje i zraka.

IV.

Pošto Bvron pohodi bojno polje \Vaterloo, podje uz Rajnu u Švicu, da se na Ženevskom jezeru nastani, Ondje nadje pjesnika Shelleva, koji je bio četiri godine mladji nego on. Shelley je stigao onamo četrnaest dana prije, zajedno sa Marijom Godwinovom i njezinom polusestrom Miss Jane Clairmontovom, koja je već u Londonu strastno čeznula za Bvronom. Obćeći sa Shellevem Byronov je duh doživio najjače i najdublje dojmove, za koje bijaše podoban. Bvrona se u prvom redu dojmila već sama Shelleveva ličnost i njegove misli o životu. Prvi put se Bvron sastao sa sasvim modernim čovjekom i sa sasvira emancipovanim duhom. Premda je u Bvrona bila genijalna sposobnost, da prisvoji sve, što se podudaralo s njegovom prirodom, ipak je u književnosti i filozofiji bio samo napolak naobražen, te se više povodio za simpatijom nego za uvjerenjem. Sada mu se prikaže Shellej', prožet apostolskim zanosom, i oslobodjen od sviju sumnja, pravim svečenikom humanizma. Ni pusti život londonskih salona, ni zazorni pritisak težke sudbine nije dao Bvronovoj duši toliko mira, da bi mnogo razmišljao o metafizičkim problemima ili o reformi

1 6

Lord Byron.