Topola

od starijih još nije za njega znao. Za svoga boravka u Kovvnu, 1820. —1823. godine, dušom pjesnikovom potrese prva silna strast, koja je, kako rekoše drugovi, ostavila u njega tragove kao požar u šumi. Taj je prvi roman još sasvim prost i jednostavan. God. 1818. u doba žege odvede Zan Miekiewicza k bogatoj vlasteli Wereszczakima u Nowogrodskom okružju u selo Plužyn na imanje Tuhanowicz na obali jezera Switeža. Ovdje se Mickiewicz uljubi u krasnu plavušu Marylu, čuvstvenu i ozbiljnu đjevojku, kojoj se svidjaše s njim čitati, igrati se šaha, maštati, no koja ne kolebajući, i kako se kaže, bez ikakove borbe podade ruku i srce đrugomu čovjeku, mladomu, imućnomu i vrlo naobraženomu vlastelinu Lovrincu Puttkameru, velikomu uza to štovatelju Mickiewiczeva pjesničkoga talenta. Mickiewiczu je bilo kao Goetheu s Lottom, htio se pobiti sa sretnim suparnikoro, propatio je hadske muke, tim strašnije, što su Maryla i muž bili sretni, nudili mu svoje družtvo, te nije mogao nači povoda, da prisvaja sebi Marylu i da se na nju požali, jer kako sam priznavaše ona ga nije nikada izazivala na Ijubav pa ni jednom riečju podavala mu nade. Prije nego se vjenčala, ona se s njim objasnila, i obveže ga njegovim obećanjem, da je zaboravi ili ako ne bi mogao, da bar nadvlada svoja čuvstva prema njoj. Kao u Goethea, i u njega bljesne misao, da se übije. Mickiewicz je i nadalje polazio Puttkamerove, tugovao je, klonio se od Ijudi, tražio samoću u najpustijim mjestima kovvanske doline oko Niemna tužan i žalostan, a podržavao se prekomjernim pilom kave i pušenjem. O sili čuvstva, koje ga je dogonilo do očaja i bezumlja, može se suditi po tome, kako je dugo trajalo. U prolječe godine 1823., kad je Odyniec pohodio pjesnika u Kownu, Mickiewicz čitajući svoj prievod Childe-Haroldova oproštaja tako se zanese uz rieči: »Meni nije ničeg žao, Nit se ičeg ja bojim, Žalim samo, da sam stao Ne žaliti ni za čim!«, da je blied kao krpa pao u nesvjesticu. Najbliži drugovi njegovi nisu mu smjeli spominjati Maryle. Mnogo godina poslije ovih stradanja i pošto je »Sestri svojoj Maryli« posvetio godine 1823. drugu knjigu pjesama, gdje je moli, neka primi Ijubavne uspo-

44

Adam Mickiewicz.