Topola
sam Mickiewicz priznaje, da je Wallenrod u cjelini neuspjelo djelo. Wallenrod nije bio nikada, po izpoviedi pjesnikovoj, politički program, on dapače nije ga prikazivao idealom, nego je zavolio ovo lice, dugo je sam imao misli Wallenrodove, ali u tim idejama imade pogibljiv, dapače poguban moral, jer podaje pravo renegatima, da prekrivaju svoju izdaju nekim piemenitim velom. Mickiewicza su držali Bjronistom. Mickiew r iczu se otvorili aristokratski dvorovi ruski, a medju njima kuća spisateljice kneginje Zinaide Volkonske. Doskora po tom bude Mickiewiczu dopušteno, da podje u Petrograd (pod konac g. 1827.), te on domala onamo preseli. Od travnja 1828. do svibnja g. 1829. provede u šumnom krugu najrazličitijih zabava u odabranoj inteligenciji sjeverne priestolnice. Mickiewicz je bio kao doma u kuči čuvene po svoj Evropi glasoviračice Marije Szymanowske, koja je kćeri kasnije udala za Malewskoga i Mickiewicza. U Petrogradu se upoznade Mickiewncz sa mnogim znamenitim ličnostima. Ovdje se upoznade s pjesnikom Zukovskim i sprijatelji s Puškinom. Puškin je iskreno priznavao, da je Mickiewicz više pročitao nego on i da je u Mickiewicza više sistematičnoga literaturnoga znanja; u pjesmici »Mickiewiczu« vidi se očito, da je Puškin mnogo cienio i uvažavao poljskoga pjesnika. »Sred plemena sebi tudjega, veii za nj Puškin, nije osjećao kivnje na nas; a mi smo ga Ijubili . . . S njim smo obćili u čistim maštanjima i pjesmama (on bijaše oduševljen odozgo i s visine promatraše život). Neriedko je govorio o budućim vremenima, kad će narodi zaboraviti razpre i ujediniti se u veliku obitelj«. I Mickiewicz je u »Pomniku Piotra Wielkiego« posvjedočio, da se u duhu pobratio s velikim vrstnikom. Oni su izmjenjivali svoje misli ne samo o umjetnosti. Jednoć na kiši stajahu obojica obaviti plaštem Mickiewiczevim pred mjednim spomenikom Petra Velikoga, čemu su ostavili uspomenu u pjesmi, Mickiewicz u napomenutoj pjesmi, a Puškin u »Mjednom Vsadniku«. Dogadjaji godine 1830. buna poljska izkopaše izmedja dva najveća slavenska pjesnika dubok, nepremostan jaz. »Naš je mirni gost,
49
Adam Mickiewicz.
Slike iz svjetske književnosti. I. 4