Topola

svom dornn pjesnika ne podajući nikakova znaka, da znade za uzajmična čuvstva kćerina i pjesnikova. Ove zime, koju je proveo u družtvu s Henrikom Rzetvuskim, Montalembertom, Lamennaisom, bukne 29. studenoga god. 1830. u Poljskoj buna, kobna sa svojih posljedica, jer je uklonila ustavnu vladavinu u Poljskoj i makla poljski jezik iz škole i suda, i zatvorila Ivilansko i varšavsko sveučilište. Pjesnik je pratio dogadjaje iz daleka, nije osjećao u sebi zvanja, da zadje u vrtlog, ne držeći se vrstnim za vojne ili državne poslove. Ali je postao religiozniji. Zbile su se goruće želje obiju djevojaka, izčezlo je hlozofsko slobodoumlje, koje se nije nigda ticalo vjerske bitnosti, nego samo obreda, a sama Ijubav poluči religiozno-mističan oblik. Poslije mnogo godina Mickiewicz se opet izpovjedi ne kazavši o tomu nikomu ništa; a istoga mu dana grofica reče, da se kćeri prisnilo, da ga vidi u bieloj odjeći s janješcem na ruku. Mickiewicz je bio uvjeren o slutnjama, sam je imao prividjenja i više puta je sebi i drugima proricao budućnost, pa je poslije rieči grofičinih bio kao gromom ošinut. Odmah u proljeće godine 1831. nadodje nenadana i neočekivana razstava. Baš u to doba, kad je otac, čini se, počeo popuštati kćeri, 19. travnja g. 1831. iznenada Mickiewicz ostavi Rim i nikada se više nije sastao s grofovom obitelju, nego je samo Henrieti poslao- primjerak Pana Tadeusza« podbrisavši olovkom stranice, koje opisuju Ijubav Jana Soplice ka kćeri Stolnikovoj. Mickiewicz je ostavio Henrietu Ankwiczevu bez dovoljna razloga. Nekoliko godina po tom, kad je već Mickiewicz bio oženjen, pisao je stari Ankvdcz Odyncu : »Mene je gospodin Adam opisao u Stolniku, no otac ima pravo tražiti, da se kći u njega prosi.« Ponositost nije dopuštala pjesniku, koji nije imao drugih dohodaka pored skromnih honorara od izdanja, da reče koju rieč sebi u prilog i da zaprosi kćer Ankwiczevu.

V.

S odlazkom Mickiewiczevim iz Rima počinje se druga epoha u njegovu životu, epoha tegotna, puna patnje i stradanja:

53

Adam Mickiewicz.