Topola

tičnošću. Pa kad je publika razgrabila njegovu pjesmu, čitala ju i opet čitala, dok je nije naizust naučila, u novinama se krenula za njom ciela bura. Ona borba izmedju klasika i romantika, koja je bila utihnula u posljednje vrieme, s novom se silom razpali. Pa dok su romantici pjesmu u zviezde kovali izporedjujući ju s Bogdanovićevom »Dušenjkom«, s Wielandovim »Oberonom«, s Ariostovim »Orlandom«, klasici su u »Vestniku Europy« sa svom žestinom i užasom navaljivali na nju. Kritik u tom listu dopušta sabiranje ruskih priča, kako se sabiraju i stari novci, ali ne razbira, da ih tko može cieniti. No u to doba, kad je ova pjesma proizvela takovu buku u književnom družtvu, nije više bilo pjesnika u Petrogradu. Puškin je takodjer morao čuti onu kipnju, koje je bilo puno više družtvo rusko poslije vojne god. 1812. Puškin nije obćio samo sa razsipnicima i pustolovima. On je poznavao i Ijude sasvim drugoga kova, kakovi su bili Katenin, N. J. Turgenjev, Čaadajev, Rajevskij, Puščin i sila drugih Ijudi, koje su privlačila družtvena pitanja onoga vremena. Njega je zahvatila mreža političkih krugova i potajnih družtava, koja ga nisu htjela primiti na svoja njedra, držeći ga odviše lakomišljenim i taštim, no ipak su ova družtva utjecala na oblik njegovih misli i pobudila u njega želju, da pronikne u ova družtva i postane njihov član. Tako budući ožalošten ovim nepriznanjem zamisli'izvojevati sebi samostalno vidjeno mjesto medju njima, te turi u sviet svu silu političkih pamfleta i epigrama, koji su se naglo razsuli po obćinstvu, povećavali njegovu popularnost, ali mu ujedno navraćali nad glavu svaki dan veću pogibao. U obćinstvu su se još razširili glasovi o njegovu zatvoru i kazni u tajnoj kancelariji, pa je to bilo ulje u ognju. Konac je bio svemu tomu, da bijaše nekoga prekrasnog dana Puškin pozvan k tadašnjemu petrogradskomu generalnomu gubernatoru grofu Miloradoviću. Kad je došao Puškin, htjede grof poslati policiju u stan Puškinov, da pretraži i zapečati sve spise. Puškin slušajući to reče: »Grofe! Vi to utaman radite. Tamo ne ćete naći, što ištete. Dajte radije zapovjedite, da mi dadu pero i papira, pa ću vam ovdje sve napisati.« Miloradović,

77

Aleksandm' Fuškin.