Topola

91

Ko uzdahe ljubavne muke Uznašajuće njenu slavu : I pjesme čuo bi romonit Sladkoreke i zvučne, I strastvene i bučne, Ljepotu uzornu dvoreće, U žaru ljubavi toneće. Na časak da se dostaneš te sreće, Na časak bar u srce njeno gledat, Drhćućih grudi počeo bi predat: Potražio bi suznim okom tamo Sred meteža tih bujnih slika Sam svoga lika : I našao bi bliedu sjenu samo ; Od drugih zatomljenu, Duboko na dnu, Samotnu zapuštenu, Sirotu jadnu KÔ suho drvo usred raja Bez cvieta i bez sjaja. Ti slutiš to i bježiš zato Pod mračno krilo noći, Zaboraviti hoćeš lice umiljato, Carobite mu modre oči; U gustom, neprozirnom mraku Prolievat ideš od priegora suze U bolu trzajuć se jaku, Sto pokoj ti i radost uze. I plači, plači! Tvoja sreća, Uminuše li njeni čari, Za tebe nema u nje cvieća, Kad sretnijeg ju ljubav žari. Rikard Jorgovanić.