Topola

Kod Tegetofova spomenika.

Slučajno me lutajuća noga Kroz dosadnu maglušinu Bečku Namjerila na stup slavni, Gvozdenijem kljunom nakićeni, Kano onaj, kojeg Mylskim plienom Byrskim plačem Kvirit davni Podigao posred Fora. Topila se u radosti duša Mrka duša krepostnog Katona, Spazivši ga, gdje no blista Kô Kviritska slava čista. Pa bi viko u osvetnoj duši : «Hajte, hajte na valove, momci, Duil’jevi vatreni potomci, Kosti svete Regulove, Željne zemlje Romulove, Hajte otek nevjernome Punu! Nek se carstvo crveni Neptunu Punskom krvlju; Neka strvlju Nek se pasu morska stada ; Nek se šale Nerejevi kćeri I ciplasti mladjani Tritoni Cjepotinam Feničkijeh plavi; Nek carica širokih pučina U pučinam nek zaglavi; Nek se Byrsa drevna ruši, Nek se puši Eskulapa sveta kuća, I Elise svete kosti Razbacajte na četiri strane. Hajte! hajte na valove, momci, Duil’jevi vatreni potomci ! » Zapne oko na ponosnom stupu Prolazećem radoznalom strancu :

«Po junačkom ako sudiš stasu, Mora da je velikan na glasu, Domovina koga tako časti.® ««Gospodaru, ciceron će na to, Tegetof je, junačina silni, Koji slavi Alemanskoj sjajnoj I na moru povećao sunce; Nek svjedoče jadranske pučine I kod Visa njegove dubine, Sto proždrieše nadu Italije.»» Kano konjic, kad ga obad badne, Tad u meni duša zadjipila, Zaigrala, zavrisnula gorko ; Ej da mi je sila Samsonova bila, Zemljica bi zatutnjila Od udara šarenog mramora ; A pod njim bi kleta duša, Sto ne vidje nikad milo more, U paklene srnula ponore. Na prelazku rodnog praga, Krasna djeco kršne Dalmacije, Mili sinci posestrime Istre, Kad vam majka stala draga Kukajući: «Ne id’ tamo, sinko», A djevica uzdaha vam tajnih Sa prozora utirala suze, Zapjevaste bojno milotužno : «Bjež’ mi s praga, majko mila, Ratna trublja već me zove, Već gjemije bojne plove, S dušmaninom biti boj.

92