Topola

Utri suze, pa ako me ’Vako mlada proždre more, II poleti k nebu gore U lagumu sinak tvoj ; Pokoj, sinko, tad mi reci, Kolievka ti ladja laka, Ladja će ti biti raka, More će ti biti dom ! A ti ljubo, kad proljeće Zazeleni naše gore, Pleti vienac, pa u more Pošalji ga vojnu svom. A na Viškom ako žalu Dignu kamen mramoriti, Dodji, dušo, suze liti Na boravku vječnom mom.» Odploviste pjevajući Kan da za dom idete mrijeti. Jekne bitka: grme gromi, Rek’ bi da se nebo lomi, Uzbiba se iz dubina Sinje more Ko vulkani da se u njem ore; Viške gore KÔ da s’ ruše sa visina Sred dubina Padajući plamtećega mora. Grme topi A gvozdeni prašte gorostasi ; U more se topi Jadan sinak krasne Esperije, Zadnji pogled put zapada baca, Gdje mu mlada . . . A more ga k nebu riga Pred plamenom ognja živa.

Crni dim se vije Pa pomrča vedro nebo, Sto oluja kan’ da s’ po njem ore A gromore tisuću gromova, Bljeskajući posred mrkle noći, Kano da je kuća Sotonova Mrka vrata razvalila I pustila pocrnjelu djecu. Koje čuvstvo, junački mladiću, Obuzelo mladjanu ti dušu, Ili slave, ili plamen živi, Kog užiže majka domovina, Kad preleti kano soko sivi Posred tuče zrnja übojita A bez mosta kobnoga za Pune Na leteću mimo tvoje ladju, Pa otev joj bojnoga barjaka Pripasa ga i na svoju skoči!? Kad si takav boreć se bez cilja, Dalmatince, kakav bi mi bio, Da za tvoju boriš se Hrvatsku, Za Ijubovcu i za djecu krasnu? Ah ! da znadeš, blažen što ne znadeš ! Kada pričaš sjedeći kod ognja Djeci svojoj i starijim Ijudem,. Koji u te upilili oči, I grmljavu i vrisku i lelek, «Rè d’ Italia» tonućeg u more I sramotu crnu Persanovu, Da se drugi tvojom slavom diče, Zgrabio bi diljku i handžara, Ne na more da poletiš, Već dušraanom da se svetiš. Krasni, mili, srčani mladići, Što no crne kose Salaminskom Slavnom vodom okvasili jeste, Vi blaženi ! Jere harna majka,

93