Topola

Štićenica Pallade bojovne, Sakupi vam junačka tjelesa I pomaza mirisnom pomasti, I postavi na lomaču gordu, Pa vam mlade üblažila duše Miomirom gorećih žrtava, Divnim plačem djevica Athenskih, I skupila pepeo vam sveti I u zlatne postavila žare, Da budete plamenom potomcim . . . I vi hrabri, što životom mladim Na Mylskima biesnim valovima Vječnom gradu sa sedam brežuljka Prvi morski zadobiste lovor; Jer na Fora zahvalni Kviriti Digoše vam dičnog spomenika, Kojeg kobni jednooki Punac Uzaludu želio oborit! Ali vama, Viški sokolovu, Kamo nada, da će jednom mornar, Prolazeći mimo Viškog žala, Žarkom pjesmom i ponosnom suzom Pozdraviti spomenik, pod kojim Vaše hrabre počivaju kosti! Vi padoste kano noćne zviezde, Što za časak preko tmina sevnu, I propadnu u tamninu pustu,

I nitko ih ne spominje više. Vi padoste ne okušav jošte Rajskog, divnog medenoga plama, Sto koraljno sa milijeh usna Čamom sebi pohlepom priteže; Nit vas mlade razveseli posmjeh Nejakoga u bešici čeda, Nit vam ljuba nad lešinom pustom Zdvojno, tužno mlada zakukala, Niti vrane kose izčupala; Nit starica, jadna, mila majka Rane vaše suzama oprala ; Nego tužna, tjerajući stado, Kad je noga do mora donesla, Svrne oko i proklela more, I plakala u pustoši srca Izgubljeni mladosti vam cvietak. Milo li je poginut junaku Za dom mili, za slobodu zlatnu, Za dječicu i za vjernu ljubu, Za sestricu i starog babajka I na polju i na moru biesnom. Ali jao, nesretan je onaj, Komu cvietak čame budućnosti U pupoljku uvene i pane A za slavu svojijeh dušmana! A. Tresić Pavicić.

94