Topola

Ljudski život.

Ah sad, imam pamet hitru, Sve je, što sviet gleda i dvori, Na ognju vosak, dim na vitru, Snieg na suncu, san o zori, Trenuće oka, striela iz luka, Kiem potegne snažna ruka. Ah, nie život ljudski drugo, Neg’ smućeno jedno more, Neg’ plav jedna, koju dugo Biju vali kako gore; . I sred ovieh netom tmina Coek se rodi, mriet počina. Bježi, kud znaš, što hoć’, čini; Zapad i iztok vas obhodi, I bezkrajnoj po pučini Sviet kružeći Indije brodi ; Krij se u jame gorskieh hridi, Smrt svuda te slidom slidi.

Smrt ne gleda nič’je lice, Jednako se od nje tlače Siromaške kućarice I kraljevske te polače: Ona upored meće i valja Stara i mlada, roba i kralja. Vedre krune, težka rala Jednom kosom ona slama; Liepost, blago, snaga i hvala, Sve je pred njom na ognju slama ; Gluha i sliepa bez obzira, Kud prohodi, sve satira. Mru kraljevstva, mru gradovi, I njih plemstvo trava krije, A jer je umrli život ovi, Coek u srcu miran nije; A svaki dan vidi očito, Da nie ništa vjekovito.

Što je bilo, prošlo j’ veće, Što ima biti, još nie toga; A što j’ sada, za čas ne će Od prošašća ostat svoga : Na hipu se vrieme vrti, Jedan hip je sve do smrti. Ivan Gundulić.

U smrt majke.

Prijatelju, Ante pobratime ! Što te nije meni u žalosti? Ako igda sada ti je vrime, K meni dodji, dodji, požali me !

Ali ne znaš, al ne haješ me, Ali ne znaš težka jada moga? Hodi, brate, nasloni se na me, Da ti kažem jada golemoga!

96