Topola

Ona liepa, mila majka moja, Koja me je na sviet porodila, Negda radost, a sad želja moja, S dušom se je, pobro, razstavila. Ona liepa, mila majka moja, Koja me je mliekom zadojila, Negda radost,- a sad želja moja, Crvim se je hrana učinila. Ona liepa, mila majka moja, Koja me je njegom njegovala, Negda radost, a sad želja moja Viek u vječnu noćcu je zaspala. Samo ostaje prazno i gadno misto, Gdjeno prije pusto sijevaše Liepo oko, kano sunce čisto, Pusto, liepo i kad umiraše. Počivaju do sudnjega danka One hitre ruke dobrotvorne, Kê radiše vazda bez prestanka 0 koristi našoj neumorne !

Oni jezik, koji mene kriva Opravljaše ukom i naukom, Olienio šuti i počiva, Nit me vlada svjetom i odlukom. One noge hitre i lagane, Kiem vodjaše tance kano vila, I starija bolje neg’ mladjane Smrt nemila viekom je ustavila. Koliko je vrsta od ukrasti, Koliko 1’ je kreposti na svietu, Smrt ih svijeh umje nam ukrasti, Sve utrgne u istome cvietu. Nu promisli jada golemoga, Gdje toliko blago smrt umori, A nada sve težka jada moga, Neizvidnu štetu komu tvori ! Hodi dakle, ako haješ za me, Pomagaj mi ječat i kukati, Hodi, pobro, nasloni se na me, Ne bi li me mogô utišati ! Marko Bruerović.

Jednoč i sada. I men i jednoć, gle blage sreće, U grmu svakom raslo je cvieće, Sada, o Bože, jedva u vrtu Nadjeni gdjekoju ružu zastrtu, Kako iz ljulja, iza koprivlja Viri, kô da je sasma već divlja.

97

Hrvatska Antologija.