Topola

«Zametne se težko džilitanje, Pa koliko nas Turaka bješe, Pasjoj vjeri nitko ne dojača ; Skočit s njime i ne misli nitko, Kad onako preko nas preskoči. Što je od nas Firdus u mišici, On se baci grdnom topuzinom, Rekao bi, živi čovjek ne će : Mal’ ga dvaput djaur ne umetne, Dok nišane zrnom u jabuku, Tko promaši, a tko obatrne ; On jabuke ne će ni da gleda, Već nišani tiču na leteće, Kroz oči joj zrno proturio. A kad konje hoćasmo poteći, Na čilašu eto t’ Draganića, A čilaša vodi pobratimu : ««Sto dukata onome junaku, Koji prvi dohvati barjaka!»» «Zatrče se petdest konjika, Kroz prah atà sievaju kopita, A nozdrve maven plamen liže; No pred svima ta dva pobratima, Oba lete pravo uporedo, Jedan drugog ne će da preteče. Mal’ za njima srdit Firdus-paša Ne da dahnut jadnome konjicu, Već ga muči s desna i s lijeva; A kad vidi, e mu fajde nije, Pobliedio, hoćaše da pukne, Pa povadi od pasa pištolja, Da ukine do dva pobratima. Ja ga srećom stigoh na doratu : ««Ne, Firduse, zloće ne vidio, Dok smo s njimi pod bijelim Stocem, I jedemo njihovoga hljeba.»» «A on na me oči razkolači : « Bre nesreće, kud ga vrag turio,

Da mi hvali vjeru u djaura! Gdje ja ovdje dodjoh svjetovat se, JeD slobodno smicat pasju vjeru?»» I okrene konjem ka šatoru. Pobratimi ponieli barjaka; Ne dieliše dukate medju se, Već ih daju goloj sirotinji, Da se hrani u zdravlje svatova. A kada nas noćca umirila, Nuto gledaj age Firdus-paše ; Pram mjesecu čibuk zapalio, Za čas puši a za čas ne puši, A proklinje Turke i djaure, Okom sieva a zubima škrip lje. Opet namah nešto mu zavrti: Skoči mi se, skršio čibuka, Pa se mahnit uhvatio konja. Zaigra ga okolo šatora, I titra se težkim buzdovanom, Buzdovanu stao besjediti : « «Što mi veliš, u nevolji brate, 0 ovome čudu nečuvenom? Voda teče kroz zelenu travu, A kod vode pasa i vukova; Nit vuk vije, niti psine laju, Već na jednoj vodi mirno piju. Što mi veliš u nevolji brate? Evo ima puno pô godine, Bratimstva se mi zaboravili, Ni ja tebi ni ti meni ništa; AF tako mi živoga mi Boga ! ]a se tobom više ne zavrgô, Kada kome ne bio pram glavi.»» Pa eto ga gdje dolazi k nama, Gdje ja sjedim s Fazli pobratimom. Ja, dok dodje, velim mu u šali: ««Baš aferim, ago Firdus-pašo! Danas nama utekli djauri,

170