Topola

A večeras ti uteče svima»». «Da to nikad izustio nisam ! U brz plamen na me zahuktio ; ««Huljo jedna, skadarsko kopile, Ja ću tebe, huljo, pokrstiti.»» «I baci se u me buzdovanom. Huda rdja, ne pogodi mene, Već pogodi jadnog pobratima I živa ga na mjestu ukinu. Tad se mašim mojega pištolja, Pogubim ga, aT koja mi korist, Kad moj bratac već ne diše dušom, A ja tako glavnog prijatelja Izgubio jednom pa na vijek, Nit ga više steći ni vidjeti ! Kad začulo ciku cielo družtvo, Naokolo jednako pohiti . . . « «Sto uradi, ago Firdus-pašo ! Sto uradi, Boga ne vidio!»» «Sto bijaše od njegova družtva U jad tuđe listom izginulo, A od moga družtva i Fazlina Dosta mrtvih, a ranjenih dosta. I mi mahom odosmo od Stćca I busije uz drum zasjedosmo Kod Razkršća, stana hajdučkoga. Da se djaur ne bi posilio Kod tolike nesreće Turaka. Kad bahnuše kita i svatovi I eto ti cure i djevera: Na desno joj djever Radmilović, Djuvegija malo zaostao, Pa će djever naperiti konja I dozvati brata mladoženju I uzeti tamburu s jabuke Tambur bije, uz tambur zapieva, A pobratim uz njega uzpieva. Red bijaše, šarku da opalim, AT ne mogu odoljeti srcu

Da pogubim Bogu ’naku milost, Već opalim, kud sreća zanese. Stade tutanj našijeh pušaka, I obrne svatove u snoplje. Pobratimi jedan drugog traže, Da ga nije nesreća ujela, A kada se očima sastaše, Kan’ dva lava na nas navališe, Sieku, gaze, od straha je umriet, I padat im konjma pod kopita, Kad pogledaš onake dvie munje. A nu sreće, hvala Muhamedu! Ta djevojka sama izmedj lesa; Ugleda je Radmilović Mijo, Pa bacio sablju pustimice, Tri posječe, do nje doskočio, Jer djeverstvo bješe pokvario. On je kod nje, a iz sretne ruke Pogodilo zrno Draganića Usred čela u junačko mjesto. Pade junak sunovrat sa konja A padajuć zadnjom progovara : ««Brate Mijo, ostaje na tebi . . .»» «Pa jezikom tužno zamrsio. Kad djevojka ugleda ga mrtva : Srce joj se umah ukosilo, Sva probliedi, očima zamieni I na zemlju jadna mrtva pade. Kad to vidi Radmilović Mijo, Od žalosti skoči sa čilaša I kukajuć kod svog pobratima Grdno sobom o zemlju udari. On iz krvi vadi brata glavu, Suzam’ pere, cjelovima tare, I nariče zabunjenim glasom: ««Nemoj meni omrknuti, sunce, Ogranulo istom na iztoku ; . , . Pa me, Mijo, zar već sad ostavljaš Na svijetu sama, bez utjehe,

171