Topola

Bogu. I. O Bože silni! sićušan crvak tvoj, Kojemu sieva glavica s iskrice Tvojega vječnog svjetla, otaj Crvak miče se na slavu tebi. Dahom mu svojim iskricu tu razsjaj, Da tebi šija on što većom Ijeskom I kriesnicom bar da bude medj Svjetlilonoscima tvoga slavlja ! Uznesen žarkom ljubavi k tebi on Gori od želje; shvatit, obsegnut i Pjesme si viencem tvoje biće Oviti : ali zemniku tužnom Pamet se muti, um se zapanjuje I klone miso tajnu motreći tvog Bića tekuću kroz svu vječnost I po bezkrajnosti svud razstrtu. Kud godjer krene duh mu se, svagdje te Vidi i čuje, svagdje tvojim se on Divi čudesom i u svemu Ljubavi, mudrosti i svemoći Pozna ti trag; sva priroda govori 0 tebi glasom svojih bezbrojnih na Udiv stvorova, ili mukom Kazuje na te, da jesi svagdje! Ti jesi! . . . a šta jesi? . . . kojim da te Likom okruži, kako da zahvati Ljudska te miso, kada ti se Njoj otimlješ kô daljina oku