Topola

A sanak blag, gladku kô svilu Da razvija tihano i lako, Nemilje mi porazmrsi svako Tvome na krilu. Pa kako te da ne žalim oj ! Kako da te ne zavidim sjeni, Kad si jošte i sad, u spomeni, Zaštit mili moj. Majko ! mnoge godine slomi, Nagomila već na grob ti vrieme, Ali jošte ne uduši tieme 80l za tobom mi. Sveudilj još ona bijući Bilom srca zadaje mi rane, Ter prestat će samo, kad prestane Srce mi tući. Sveudilj još ona oblice Grob ti, kuca po njemu i grebe, Ne bi I’, majko, probudila tebe S nova u žice.

Da to može ! lik da ti mio Opet vidim, da se u nj zadubim, Oj da te se nagrlim, naljubim, Sretan bi bio ! I srećom si smućen, poražen, Riečce možda prosborio ne bi; Sto da kažem, kazao bi tebi Muk mi preblažen Ali kad to biti ne more, Dok nas diele različiti svieti, Daj mi barem vili se popeti Do tebe gore. Neka ona kaže ti pojem, Koli mila i sad još i draga, Mila, draga iznad svega blaga Sinu si svojem. Budi i ti njemu za uvar Kano dosad u svemu i svudi, Bdij i vodi .... oj nadalje budi Angjel mu čuvar!

A zemaljskom putu na svome Kada klone umoren ti sinak, Prvi daj mu za grobom počinak Krilu na tvome. Petar Preradović.

Slavjanstvu. Skidam kapu i do crne klanjam ti se zemlje Stupiv ma obzor tvoj, na čudovilo čitava svieta, Veliko, silno, preslavno, svemožno Slavjanstvo ! Uzhitom trepti mi duh, i razkriljuje krila I smjelim hvata se okom neba visoko, Hoće da ti na slavu danas visoko poleti.

58