Topola

61

Kolje te zloba i jal, sve strasti krvi tudjinskom Tvome uciepljene zdravlju. Ta krv svedjer otrovnim Kvascem vri u tebi, s nje buni ti se ciela Utroba, ti trtaš, glavinjaš, posrćeš smirom, A1 nijednim korakom stupit ipak ne propuštaš Dalje na stazi k jedinstvu, ne k onomu, koje ti Zlobni podmeću neprestano dušmani, k onom Jedne glave sakupnom krunom ovjenčane Svim na silu (s krune tolike glava bi ljudska Klonula svaka), već k onom, što ga krunit imade Viencem uzajamnosti stoglava sloga na volju Svim, jer svim na sreću. Sloga je zora, naviešta Ljubavi dan uvieke, tebi zarudjuje lice Zdravlja rumenilom već, lice bliedo od sanka Bolnog. Već ti Krkonoše, Triglav, Tatra, Balkan i Ural i Velebit plamte novimi Horebi Duha božjeg opet govorećeg; već ti se Vuga, Visla i Dunav, Vutava, Sava i Drava novimi Sjaju Jordani, gdje se krste novorodjene misli Vieka novoga; već ti se suza rosa svjetluca Svud nadom utjehe blize ; jutarnje ti magle Već kažu zlatnim! se slikam! sjaja budućeg; Rano vjetarce, slutnja preblaga, već ti kriocem Svojim hladi čela i grudi, raztresene ter ti Misli i ćuti sgrće malo po malo sviesti u sakup ; Duhovi sa zadnjim sankom bore ti se, zadnjem Srca ti otimlju se čamu, brecaš se i pružaš, Prevraćaš se i oči si tares, već si na mahu, Da se probudiš, da progledaš slogom u prekrasni Božji danak, kojemu ljubav je sunce ; oh ! skoro, Skoro će tvoji osviestit se puci, ustat i širit Jedan drugomu ruke, cjelivat si lice, za sreću Pitat se i za junačko zdravlje, skoro će ljubav Lomačom sreće presilnom buknut, ognjište Sva široka će tvoja biti joj zemlja, gorivo Srca tvoja svakolika; velebitan to će Biti joj primjer donde nečuven, nevidjen na sviètu, Sviet će vaskolik njim se zapanjit, njemu se divit, Gledat i gledat, dok mu se struji zabliešten ne poda