Topola

U najdalje svieta strane Svjetlost već se širi vjere, Da spasenja sunce grane Svemu svietu, da nevjere Konac jednom nestane. Nu vremena gdje su davna Spasove se rieči čuše, Gdje davnosti djela slavna Ugled jesu krepke duše; Tu se ruši vjere stan. Čuj me dakle, otče blagi, U kog krilu svi su svieti, Koji vid mi dade dragi, Da istinu mogu zrieti : Tvoga stvora slušaj plač ! Na kamenoj evo stini Bugareći hrišćan sjedi, U sdvojenja strašnoj tmini Uzdajuć se k tebi gledi, 0 Gospode, smiluj se ! Srodne puke daj prosvieti, Težku biedu da poznadu Svoje braće, te ih sjeti, Da izpune našu nadu, Da nam dadu slobodu. Čujte, puci, slave sini, Sto junačka majka rodi ! Nij’ vam srce nalik stini Od kamena, da vam godi Braće vaše nevolja. Spomenite vaših djeda Slavna djela. Da ljubite Vječni Bog vam zapovieda Vašu braću. Izpunite, Puci, božju zapövied.

Stare sile veće od sna Probudite, evo slave, Neuvela, blagonosna Za vitežke kitit glave Dosti evo lovora. Ustanite, puci, oda sna ! Poslušajte kako cvile Sitna djeca nije basna Kako turske divlje, sile Kćercu majci otimlju. Od Mostara tužne glase Poslušajte : Usred zime Siedi starci kako kvase Gore krvlju ; kako ime Zaman sinka nariču. Ime sinka, koji bliedi U tavnici ii u grobu, Majku čujte, gdje pram siedi Trgajući divljem robu Kletvu neba dozivlje. Mlado čedo, gle, povi to U povoju leđna sniega, Pokraj majke tu pokrito ; Smrt uljulja nju i njega U kolievci od leda. Boso, gladno, i bez ruha Tuj u majke plače jedne Njih petero . . . «Daj nam kruha!» Sirotice viču biedne «Tri smo dana bez kruha». ««Oj dječice, danas samo Počekajte, dok se domu Povratimo . . . Skoro tamo Kraj će biti vieku tomu Od nevoljne žalosti.»»

63